Učitava se... |
Vitak i raskošno zelen
okrenut morskoj pučini,
sveđ ko vječiti stražar
osamljen kralj na strmini.
Gledala sam kako raste,
kako se vjetrima smije,
krunom dodiruje oblak,
vodu iz kamena pije.
Odjednom je bilo crveno,
ko kad se zora rodi,
poslije je prašina crna
letjela prema vodi.
Nema ga više, zelenog kralja,
čempresa moga, nema ga više.
Ranjena stijena još pamti druga,
sjećanje njeno isprat će kiša.
Galeb je kriknuo - bol,
kada se razlio plamen.
Umjesto zelenog kralja,
sad samo - crni kamen.
Valovi tuku o stijene
tiho, tiho, sve tiše,
dozivlju zelenog kralja -
ma njega, nema više.