Učitava se... |
Park je bio u cvijetu, i taj put se doznalo da stabla nisu lišće i cvijeće. Uživao sam da sebi
ponavljam da stabla nose gradove cvijeća. Ne znam je li tu Denis Diderot ili neki žrec imaginirao
jednu aleju kestenova, među glogom, pored cvjetnjaka. No bilo je mnogo ozbiljnih kestenova pod
bijelim i ružičastim čunovima. Tu su sjedili ili su se šetali umnici i mudraci, mislena stabla bez
cvijeta. Oni su pretresali entelehije, molekule, monade, teleologije, finalizme, okultna svojstva,
koiditete, flogistiku, okazionalizme, kvintesencije, kategorije. Od dužnoga poštovanja ptičice su
prestale cvrkutati. Na kraju su bili siti i umorni od riječi. Glavobolja ih stezala ne od razbludnoga
bilinskoga svijeta nego od vlastitih umovanja. I u ovoj aleji, u snu, nedostojan, najzad sam i ja došao
do riječi.
Mlad sam poštovao formule i propozicije, teze i korolare, i naučio sam se da cijenim um i mudrost
koja se podiže povrh gomile u bijelim togama. Ali malo kasnije prošla me volja da prezirem neuke
ljude, meso, krv i običnost života. Ukazao sam povjerenje čulima, dodiru koji ostaje nevin u
čovjeku. Nisu čula posljednji sudija, ali i mozak je čulan, a rječnik i izraz vezani su uz čulne
predstave i slike. Neka je čast oku i uhu, i nasladama koje nam oni pružaju! Ja volim da i dubina
nađe jednostavne pečate, a duh i dušu onaj je najviše usavršio i profinio, obogatio i izbistrio koji ih
je doveo na epidermu da ga preplave do ploha kože, da mu poteku na vrh prstiju. Ja cijenim kruh i
vodu, skromne voćke, med i mlijeko. Duboke misli teško se iskazuju, no koliko ih odlikuje onaj ko
ih odijeva čistim jezikom! I koliko je mozak frapantniji kada se odriče osebujnosti! Ne odričemo se
uglađenosti i uresa duha, ali koliko ćemo dobiti ako zatajimo stroge i suvišne nauke i govorimo
skraćeno kao bistri seljaci, kao prividno jasna djeca! Jer i u riječima običnih ljudi skriva se so koja
čuva jestiva od kvarenja i srčika sadržajnosti. Koliko je zaslužniji onaj koji novim jezicima otvara
saopćenje, saobraćajne pruge. Kada bi moj zadatak bio u panegiriku, ja bih vam održao jednu
apologiju čulnosti. Ne tolkujte me krivo kao pokvarene žene što samo misle na sramotu i rđave
stvari. No čulnost ukida toliko izražajne štete i toliko bruke cijepanja. Ja bih vam održao jednu
odvažnu hvalu materije i titana, jer mislim da znam tajnu kako se obična tvar preobražava. Otkako
sam se naučio misliti, učim se samo razumijevati i počitati. Mudrost koja je dosada bila djelo i stvar
glava, treba da postane žarište organskoga razvoja, nadahnuće života u organima i organizmu. I
neka se Sophia ne stidi da nam donese radosti. Ne odričimo [se] mudrosti. Ali neka ona ne bude
nezgodna ni neugodna, sa žvalama nemani i lalokama što pilje iz kajbe, neka sakrije svoju divlju
rutavost i riđu dlaku. Budući mudraci umjet će da uživaju od riječi duha, kao oni najdavniji, od
jedne mudrosti koja je najjednostavnija i najzapletenija. Već odavno ne umiju da se iskazuju u
parabolama. Ja cijenim mudrost koja ne ubija život i ne odbija od života, nego koja pretvara život u
umjetničko djelo, mudrost sočnu, kratku, vedru sintezu mudrosti. Ona će biti kao slap, kao grozd,
kao pad meteora. Tada ćemo postići jedinstvo rječnika i neposrednost u svojim zadacima.
Filozofi su okrunili glave vijencima, i, što ja nisam htio, počeli su da se grle, kako očuvati dubljinu i
dostojanstvo u pokretu zbližavanja? Ali bio je nestašni san, san od pjene noći. Cvijeće je počelo
padati sa stabala u lepršavoj kišici, jedna golubica je proletjela nad sastankom kao da će da uhvati
zrno vode iz vodoskoka, ističući napadnu žutost svojega kljuna prema jednom mladom kamenom
božanstvu koje je izgledalo postiđeno.