Tin Ujević — Augustovska noć — Tekst

Tin UjevićAugustovska noć

Nisam vrebao meki glas mujezina
s uboda tankih munara u nebo.
Ni miris vjetrića s lipa i žena i tmina
haljinskih u ovo mrtvo veče nisam vrebo.

Ali sam nešto otkrio: ovu široku sobu,
tako duboku i tajnu kada ugasim svijeću,
da mi se čini da sam u crnome grobu
i da razbludno tonem u ispitom cvijeću.

U čaši umire ruža i bokor dragih ciklama,
o što mi poje s krikom o nekoj sreći svijeta.
Ja imam zemlju, a nemam ništa, i tama
meni je tečna večeras, i, možda, ipak sveta.

Možda ću naći sebe, i neki trag do svijesti,
ja što bez spomena prođoh, drugar vjetra na drumu,
kad sam u parku vrebao klupu da mogu sjesti
i našao izvor-vodu i divnu, pravičnu šumu.

Meni je vruće, ali je noćas sunce sa mnom,
žarko i ugaslo, iskra u svakoj tački zida.
Sunce u sobi! I u svom kutiću tamnom
pohodit će me čudom milost i uskrs vida.

Mnoštvo kutova neznanih ima u raskošnome mraku
mnogo punoće vrele u gluhoj praznini.
Duhanski oblaci putuju u blaženome znaku,
a krv romoni, šumi, zvoni, struji u tmini.

Ovako protegnut, od tjemena do nožnog prsta,
slutim da živim, kvasac u kaosu tvari,
i nagi žmarak osjećam, kroz kičmu, preko krsta
moje golote i smrada do toplog srca stvari:

Neka jauču mačke! Strastvene naslade noći
nek dršću u kolu pod plavom zvijezdom na tamnome nebu;
do slavoluka patnje ne mogu ni doći,
ja ustah u grobu, i već sam u samome Nebu.

Ja pijem koktel dječji s prsta u mokra usta.
O mrak je ovaj čežnjiv sav nota muzikalna.
A radost vinograda duše preliva se, gusta,
u kace teške noći i u plam augusta:
znam da je rijeka srebra i plaža meni jalna.