Tin Ujević — Dijafane prostorije zraka — Tekst

Tin UjevićDijafane prostorije zraka

Prozračna atmosfera sniva
da nema kraja, da je daleko i da vječno biva
i da je svemir živa.
Mjesec je na brdu zapeo,
a svjetlo kuća u granju stabala,
to su žarki prsti u toplim kosama.

O sestro pjesnika, vilo,
nestašna prirodo elfa,
ti sipiš u živim rosama.
Hoću li mjeriti suton,
kada svijet biva dubok
kao alkova misli?

Kada se polaže glavu
u vatu neba i zraka
kao u grob,
kao u sijeno, u travu!
Da ormar kozmosa nema dvostruko dno,
da podlozi ne nestaje tlo
i da ima mnogo Dalje i nijedno Ovdje?
Sami dolafi
i kronologija,
kuća od samih stepenica.
Ta moja lična mistagogija;
sanjam: jedna žena motri sebe
u sto ogledala
i ona se svojoj slici
predala.
Slika je nagost nagosti,
a srž je u žmarku dragosti.

Astrolozi traže nebom abecede,
no su drevnije zvijezde od alfabeta,
i mislim: zvijezde su varka moga čarobnjaka,
i trajat će dugo dok me nasamare.

A ta je žena svjetska mašta
s vratom nježne golubice,
s biserom u bezbrižnoj kosi,
a vjetar je nestašnu nosi
u pljusak cvijeća bijela,
u cjelove anđela i arhanđela.
Dugoljasti djevičanski cvjetovi
oponašaju ljiljane sna;
cvjetovi imaju vratove
što će bura polomiti;
a meka tratina raste
u loncu od ilovače;
a mahovina je pjena od vala misli,
tiha i polagana.

Mlada boginja u svjetlosti,
u lepršavoj tkanini,
u šuštanju skutova neba.
Takvi viloviti rukavi:
živim u čaroliji lutaka
i prebijelih žena
sa zelenim pogledima
kao iz srca likera,
kava me ne gleda očima.
U žutom grajanju kosa
i grguravom talasu
teku zvukovi bogova.

Na pogrebu šupljih slogova
idu bjelasanja lakata,
vretenasti prsti dragaju,
neizmjerne oči ljube.
Digli smo deset kula,
vrtlog se vrti u vrtu.
Strukovi viti su kuće,
tlapnja je tkanina oblak,
a prsti su nogu hitri.
Na golim je licima prah.
Ištemo nove bjeline,
a vidici traže cjeline.

Iz kaveza dosadna srca,
ptico, poleti u blagoslove,
u šarenilo vihora
i meteže slobodnih krila.
Leti, ptico, u litanije epiteta,
nebodernoga svijeta,
sa zrnom svjetlosti u kljunu.