Tin Ujević — Dječji ugao — Tekst

Tin UjevićDječji ugao

Možda najbolje, u izbi suterena,
ili visoko na mansardi sučelice krovova,
prekrštenih ruku i glavom na jastuku,
očekivati zalaske sunca, nad tanjirom.
I čekati, bolesnički, da sve tiho bude:
jer savršeno pravedni za svakoga traži
Pravdu,
ali, savršeno, za se je ne traži.
Možda najbolje da izgori pečal
bez jadikovke i da pregoreno svjetlo
i boja života donese ljepotu iznutra
sazrelu u samoći i tišini.
Ne izraziti se. Ne dobiti parnicu
u javi tišme što je mnogo gruba.
Gdje pitaju zašto kiša od pepela pada
i zašto stabla rastu i cvjetaju.
(I da, stalno, niko nije blizu;
ni prijatelji ni neprijatelji. I da takovih nema.
No da ravnodušna sunca obilaze
zapuštene doce i tajanstva šuma.
I da niko nije vidio kroz velo.
I da niko nije ušao u sobu.
Ja nisam velik. Nisam malen. Ni dubok. Ni plitak.
I niko mene ne zna. Ne marim da poznam
aršina; kako krv kola, i što puca u ušima.
Bez braka sa glumom dana,
na ćilimu od sjene motrim odbljesaka polusati.)
Možda najbolje: ocvasti, odruniti se, kao mnogi,
bez imena i slave - i u snu otkriti
akord koji stiže od mirisa rasklopljenih stvari
i od ugasnuća ishlapljene boje.
Valjda dijete, ali koju godinu starije
(ko to lomi grančice u šumi? kakvo lišće pada?
ko to pazi? otkud vjetar duva? -)
sa zaboravom hrpe neozbiljnih stvari.
Sa djetinjastim srcem, ali pamteći
da za mnom ima mostova, i rijeka sa čunom.
I umrijeti bljedolik, u jesen na terasi negdje,
ili na ljuljci između drveta,
sa odbljeskom u zjeni fantastičnih basna
i snom o dalekom ostrvu na vodi.
I da poslije nikom nije krivo
što počinu u blagosti ko živio nije
- osim kao pladanj toplih naranača -
i ko pruža ruke i ugasle oči
kroz lisnate krošnje i meso plodova.