Tin Ujević — Dozrijevanje ljepote — Tekst

Tin UjevićDozrijevanje ljepote

Javila se rano, poslije jedne zore,
s pozivom, da djeca obustave suzu,
i s molbom da oci svrše razgovore.
I bilo je sporno: kako krstit Muzu?

Javila se kada kosa mijenja boju,
i kada u tijelu skrućuju se kosti.
U čas, kada miris prožima svu hvoju,
smiješila se s praga bez goropadnosti.

Ali dugo nisu trpjeli joj ime.
Kao šaka praha, zlatni trak u zraku,
bezgranični trepet vladala je svime
i zgažena bila na svakom koraku.

Njeno mlado meso, sedef Nejasnoće,
duša amalgame, biser što se cakli,
dvostruko je cvalo, kao stidno voće,
dvostruko je sjalo, i nisu ga takli.

Jednog dana preliv otiđe po svijetu
da bere značenja teška kao breme.
S tim je došla nježna Ljepota svom dlijetu,
ko pečat se na nju urezalo vrijeme.

Nekada bez vijeka, kasno istom mlada
prešla je u kristal, sad već crta čista.
Nije dala, da je poznaju sred grada
govoreći rulji: Nisam Ona Ista.

Imala je pravo. Bila je čeznuće,
san o zori, vjetar, bijes što steže gušu.
Samo s putovanjem stekla je pregnuće,
godinama zrijenja dobila je dušu.

Ovako se pjesma rodila dva puta.
I dva razna bića ne treba da miješa.
Veliko iskustvo nosi s prahom puta,
no s težine sreće sad nju nije preša.