Tin Ujević — Duša u prašini — Tekst

Tin UjevićDuša u prašini

Vise mrtva zvona u snu od kamena.
Sve riječi prekratke, sve misli pretijesne.
Povijest praznih slova steže, čelični obruč.
Savjest od dinamita. Plam svemira.
Pod mostovima teku, teku rijeke
kotrljajući pepeo uspomena.

Proživio nenadano
teži kamen nego bih nosio na leđima.
Kao ronac zaronio u ponore mora,
usud biva beskonačan,
breme se odvaljuje sa ramena.
Ljudi hrle, krute lutke sa maskama,
samo su tramvaji živi.

Ne obrazujemo oblik,
domovi obljepljuju i potčinjuju prostore.
Svi su živci i ganglije kao nepropjevani klavir.
Iščupana su crijeva iz utrobe.
Stogodišta moga drijemeža tovare me ugljenom i okaminama,
pada troskost iz prašume
u najdublji rudokop.
Bolest se bilježi na hartiji
dok, tamo dolje, između Prološca i lmotskoga, na buri
sviraju telegrafske žice na vjetru u protegama.

Kavana snošljiva kao udobna fotelja.
Ko će izvući rude iz mene.
Zlatne i srebrne žice?
Bolest, poezija puna proze
i nervoze -
vasiona strepi od straha
jedan stepen niže od sebe
i žuti u duhu.

Nema nikakvih stvari,
nego talasa i sjenka
povrh kojih pada prašina
treperenjem prolaznih vremena.
Moždani indigo u ljubičasto Oproštenje
struji:
Svakoga me jutra na ulici susreće jedna kokota.

Klečim na koljenima pred veličanstvom zemlje,
te jezikom i usnama ližem blato i prašinu
izmrvljenoga, razdrobljenoga duha.