Tin Ujević — Glazba vjetra u noćnome stablu — Tekst

Tin UjevićGlazba vjetra u noćnome stablu

Broj otvaranja: 9948

Kada u lučkoj sparnoj noći izađem iz kavane
javi se potres zraka čas prvi kao slutnja.
I ovaj nagli hlad se pričinja pomutnja,
kao da je ptica s Pola doletjela - taj srh - na grane.

No, kao tumač svijeta i noći, vjetar na stablu stane.
On kaže: "Hoću da oglasim stablo i sve njegove grane,
jer su im krošnje gusle i sviraju na sve strane.
Evo moje melodije i melema preko rane."

O kako prisebno, zdušno bugari vjetar u noći!
Dvadeset godina unatrag s njim sam morao poći:
i tada je bilo stabala, a ja umjeh ravnodušno proći,
ko da ničega nema, i s tim sam ostao siromah.

Vjetar se glasi u noći, vjetar što nema doma,
on, drugi put možda izaslanik groma,
no sad je u ovom stablu Duh, i ide s grane na granu,
šušti s lista na list, pun trzaja i loma,
vjetar jedincat, ganutljiv, skučen na malome planu.

Silni duh protejski ukrutio se u zvučno biće.
Što on govori tek ja razumijem u zaspalom gradu.
Vjetar osamljen u noći glazbeno je otkriće,
cvili, i s radošću priča o samotnome jadu.

A bi li razgalio nju, bogovetnu: Nadu?

Umjetnost u prirodi jedanput jednom se javlja.
Barem je slast i uživanje rasporilo tišinu.
Ovo su cjelovi sfera u kičmi granja i travlja,
vjetar je ptica i leptir što se na deblo vinu.

Tako sam čuo cijelo poglavlje malog epa,
od plača i milja što samo bistra noć može da sluša.
I noć je trgovišta bila šuplja i slijepa,
ali na stablu, visećoj harfi, plakaše moja duša.

Plakaše gorko duša što dugo je prestala biti.
I onda mi žmarak naslade briznu kroz kičmu krutu:
o stablo, ti si umjelo božanski vijenac sviti
od zvuka, i ja sam stao i slušao, na mjestu, za minutu.

Tekla je muzika iz strepnje širokih pora,
strasna na obalama, na slobodnom rubu mora.

Kad je taj ćuh, ko melem, ko zvučna kap, ko suza znao da kane,
o kako je kukavno stablo u noći moglo da dušom plane,
i kako je prolaznik kasni gost iz kavane
na putu, na hodu u krevet morao da stane!

Taj put sam zavolio noć, htio čekati da svane.
No bilo je kao da iz stabla neprestano sviće,
jecao je vjetar ko gusle, ko drugo, ko moje pravo biće!
I pustih da na obraz taj osvit noći pane,
da me na logu prate jecaji ganute grane.

O violina u noći, prvi iskreni dane!
Kao iz vatre srca, teške, zgusnute rane.




Powered by VegCook.net

© 2006-2021 cuspajz.com