Učitava se... |
Budim se u krevetu na šumu mirnoga sunca.
Mislim: što to za mnom, u snu, pčele zuje,
ptice pjevaju, zvona zvone, pjesme bruje,
vrela huje?
Mislim: što je u snu, za mnom, česma zvuka?
bogat sadržinom sloj hranjiv ko muka?
Drotari kupe krpe, viču za stare stvari,
drvari nude snopiće drva,
djeca s torbakom idu u školu.
Koljena bogomoljki čekaju da kleknu.
Pismonoše hrle sa kožnim pojasom.
Dan. Dan. Zemlja će da sine.
Na suncu i u sjeni igra boja kipi.
Vidim sjenu telegrafske žice na pročelju kuće,
a plava sjena ptice leprša nad mojom glavom,
ptice iz izvora, ptice iz sna.
Ptice su okretnije od riba,
i svjetlost se brže od talasa ziba.
Okrećem oči duše zaustavljene u hladu bića
i mislim: iz kakvih dolina u kakve druge doline,
u kakve skutove svježine
(divni krajolici bivaju nestvarni, bez tijela?)
česme jecaju. Bašte kliču. Nervi viču.
Mazge i konji gaze nažeti konopcima,
zadnje vlage skrivaju se u tamne tunele,
bakali pilje iz rupa dućana, hamali zijevaju,
pijanci ishitruju solilokvije od nove žeđi,
dan će biti naslada napregnute miške;
zar ću ja samo ostati u mukama nerva?
Neće me okupati kupka svjetlosti i uspretniti gimnastika hoda?
Strojevi za šivanje pjevaju u skromnim stanovima,
iz jednoga salona viri na vratima djevojka s bijelom keceljom
i u žaru očiju brani češljarski nazor o svijetu.