Učitava se... |
Ima dosta bolesnih, žalosnih kuća,
žutih i crnih, sivih i mračnih, s dosta plijesni starine,
ima ih od blata, ima od šiblja i pruća,
u kojima se od žalosti i bijede vene i gine.
Ima domova što su po sebi grešni, rđavi osjećaji.
Ima stanova što su grobnice epohe prošle.
Odjela u kojima se migrena i glavobolja gaji,
skrivačnica kojima su sve kletve i hule prošle.
U jednim, drug mrzi druga i čovjek zajednicu.
U drugim, sin mrzi oca i porod porodicu.
U svima, svak kune tuđe oči, spletku i zajednicu,
u stravi odbacuje svete i Bogorodicu.
Ima kuća u kojima caruje prava pošast i kuga,
ima kuća u kojim rastvorni mijazmi se gnijezde.
Pokrij ih živim vapnom, pospi ih pokrovom luga,
zatvori prozore njine da ne bi vidjele zvijezde!
Ima kuća gdje muški nekrive žene tlače,
drugih gdje divlje pleme ubija živahnu djecu.
Ima vrata gdje kvake prave sindžire znače,
ima kuća gdje je ropstvo zločinu nametnuto i svecu.
Ima Sodoma što ih požar samo može da liječi,
ima zatvora što nije dosta da se sruše.
Ima ognjišta gdje se i kretnja k svjetlu priječi,
lednica u kojima se svi poleti k zdravlju guše.
Njima treba razoriti temelje i brisati zadnju stopu,
nek se na mjesto građe bezazlena zemlja vrati.
Rasparati paučinu i čađu visoko na stropu,
tražiti da se odšteta jadnom stanaru plati.
I zato mrzim te kuće, i volim ljekovito bilje,
volim stazu u kolibe u samoći planina,
i kličem njima: Ja bježim i zaklanjam se u spilje,
jer htjele ste okrasti čovjeka, svoga najboljeg sina!