Tin Ujević — Mjehurići — Tekst

Tin UjevićMjehurići

Možda ima taj demon, što pamti svako zrno, što je posijao u moj duh.

Ja ne pamtim; ja čujem samo u uhu, gdje šumi i galami.
I bojim se, da i drugih harfista bezbroj čuh.
Ja sam prislonio uho k svakom grmu i šuštavoj slami.
Suviše se vjetrina u mojem bubnjiću slilo i sliva.
Suviše učenih otrova u malom mozgu mi hara.
Do mene vijori šuma, javlja se pčela, što se u šašu skriva
mučena pjesma riječnih bjesova noćna mi spavanja para.

Koliko usta iz mene kao vode šaplju,
koliko mjehura sitnih klokoće u pjeni!
A ja kroz cijev tako škrto istačem kaplju,
i uzdasi su većinom u sjeni voda sneni;
demon je bio u moći da k meni namami čaplju.

O to je današnje vrijeme groznice i mamurluka,
o to su polusni špiljski, što ne mogu na javu.
o to je u lubanji bezbroj žamora i buka,
o to je muka, što prasak nejasan razbija glavu.

Svaki je demon znao samo za se i ni za što više.
A ja sam u se primio kleti savez svih riječi.
I zato se silim da sam od bratstva sablasti više.
A ta gužva zloduha uskoću obzora liječi.
I pustio sam da govor svih bijesova knjigu mi piše,
i mnoštvo glasova zemlje mir ravnotežja priječi.

I sada paklenske sile umova i kalibana
glase se srdžbom mog srca i stida i ne daju da spavam.
Kao kod trepetljike uzrujan list i grana
pjeva i svira, te ovo zavjetno srce svemiru kao harfu davam.