Tin Ujević — Noćni cvrčak — Tekst

Tin UjevićNoćni cvrčak

Kada lijeno noću umoran pijanac
polaganim hodom dotetura kući,
cijeli kraj se čini skamenjen pospanac,
a jedan jedini glas mu priječi ući.
Zaustavlja korak da bi čuo zvuke,
usred zelenila revno cvrčak cvrči;
samac, pjan od sunca, usred tihe luke
lijeće i u letu mamnu dušu grči.
U tom zvučnom glasu bruje uspomene:
na poljane puste zaparena juga.
Glasni noćni pjesnik oživljuje mene
riječju: "Ne znam što je radost, što je tuga."

Samac zvučno zbori posred srca noći,
uskrsnut će slava svih oganja Grčke.
Stariji od mene, a još neće proći,
jer u njemu, kroza nj slušam sve, sve cvrčke.
O ta stabla puna nada obcćanja.
Te zelene grane razgranalih nada
nude nam svježinu, klupko misli, sanja,
i pružaju zbiljski veo meka hlada.

Ona su i njemu dala utočište.
Bolje nego ura, bilježi tišinu
svakog časa, budna duša koja ište:
on će jazu noći izmjerit dubinu.
Ne, još ne usnimo. Duh k snu oklijeva,
oklijeva i k radu, neharnom i mučnom,
jer taj cvrčak tečno, sav zanesen, pjeva,
jedini glas noći u tom kraju bučnom.

I u jazu noći on je znamen sunca,
žarom okoline vrelih suncokreta.
I buk opojnosti bujan polet bunca:
biti će pjevača, sve dok bude svijeta.