Učitava se... |
U okviru sunca ko pobjedna slika
s piknjom bijela cvijetka u zelenoj
travi nudi bijeli mramor drevnih umjetnika
oku, i pogledu neba što se plavi.
Tihi žamor djece u kolu i smijehu
dopire do misli na samotnoj klupi,
te se čelo pita: »Je li grijeh u grijehu,
ili je u brizi, u savjesti glupih?«
Dotle slavno Sunce, kao ruža strasti,
baca svijetle zrake preko vodopada;
rujna usna žene guta vazduh slasti
kao med i mlijeko zaljubljenih nada.
Ali mračna bora snatri: Umrijet ćemo,
vjere ni ljepote mi nećemo znati;
nad kolijevku našu, kobna anatemo,
pade crna kletva da se vječno pati.
Već nam malo kaže i duša pejzaža,
cijeli globus ćuti u duhovnoj boji.
Mrtvom oku svjetlo biva paralaža,
a ugasloj zjeni šturi perivoji.
Ne znamo, ne znasmo ni žene, ni zlata;
doživotna tama u tamnici vijeka;
mladu, sva je sreća u hrpi dukata,
a nas zla trpeza, hladan krevet čeka.
Čemu da se tuži, da se vajka, plače?
Suvišne su riječi, bogumrske prijetnje.
Gospod što nas stvori, majka kad nas zače
da nam za uzdarje nesreće i smetnje.
Barem da iskupi slava remek-djela
mraz uzdaha sviju krugom mrtvih želja!
No ni žrtva svijeta, ni krvca raspela
neće da nam dadu snagu Učitelja.
Jer koliko htjeli voljeti i smjeti,
dušmanske će ruke ugrabiti sreću;
vječno popljuvani, vječno razapeti
osuđeni uzdah nudit ćemo cvijeću.
Mi smo krivi samo za tuđinsku zloću;
mi smo krivi samo za svoje proštenje;
krvlju ispaštamo pravo i čistoću,
a životom crva ljubav i poštenje.
Nije vrijedna java da se na nju gleda,
nije vrijedan danak da se na njeg pljune.
— Preko ravne tuge lisnih drvoreda
promiču, visoko, oblaci od vune.
Svi oblici čuda daju jednu sliku,
svi se tajni glasi skladaju u šumor,
a sinu tjeskobe, vjerskom ljubavniku,
i oko, i uho, biva umor, umor...
Pa on tupo gleda staze i fontene,
i tjeskobu neba dok se zemlja mrači;
sakrivena suza što ne skvasi zjene
unutra ga žeže, mori: »Šta to znači?« —