Tin Ujević — Pjesnička proza: Poluistine — Tekst

Tin UjevićPjesnička proza: Poluistine

Broj otvaranja: 4252

Čupam ih prstima kao vunu. Pahuljice. Trepeti. Lete. Krilate, a stvarnost je u njima. Participiraju
sa srži. Jer one su otisci, i ne traže drugo.
Jedna magička žena prođe, i pretvori se u bezbroj drugih. Gužva žena: jedna ima podbradak njezin,
druga boju obraza. A svima je zajednička prolaznost.
Vrapci. Izgubljeni cvrkuti. Žagori bez doma. Glasovi iz trave. Laštenje u staklima. Mucanja,
proizvod slutnje.
Kao ždral što je spustio kljun u vodu sna. Što je zario noge u pržinu sna. Kao zastavice daleke,
daleke, na tanjiru mora.
O perino poluistina, polusne, zavjeso: tmasta oblasti, škripnju stvari na otvorena naslućivanja i
daleke vidike.
O moj poglede na maglu, u vodu dragulja, na Fingala, u pranja bazalta dragocjenih pećina.
Tvrdi Zaratustra i tvrda Rguedo! "Ima toliko zora što još nikada nisu sinule"... toliko istina što su
prije minule nego su vrata odškrinule.
Stvarnost se drobi. Kalupi su stari. Ima basna na domaku ruke: dubine, vrtloga, kresova s malo
muke, s pola muke.




Powered by VegCook.net

© 2006-2019 cuspajz.com