Učitava se... |
I
Ti spavaš, dijete. U snu ćeš da grliš stabla sa zlatnim granama. Velike bašte od stakla i nemirne
vode od žive zagolicat će te.
Ti spavaš, dijete. U snu će da panu na te debela i gusta bremena omorike, a povrh ljubičastih
hridina izlit će se nebesa sa hiljadu odbljesaka.
Nevinost čula razvezat će nepoznate mogućnosti stvari. Nosnice će da usrču u se ognjevitija
saznanja nego kad šuma, od vreline akacija i drugoga bilja, nego kad klis od zapaljene kadulje
zatrepti i zamiriše.
Ljudska bića pretvorit će se u eternu bajku genija i anđela, u kojima će da zadrhti iznevjereni san
slikara i vajara, i ljepota cijele one umjetnosti koje nema.
Glas čežnje izlit će, kroz svoja vajkanja, onaj nepoznati ton pijanstva u kojem će, saučesno, da
zajecaju i zaplaču i da se oglase Lovreć i Cista, Lokvičići i Tamnice, Krivodol i Poljica, Zagvozd i
Proložac.
Jer tu sam, iz duduka gajde, čuo radosnu vijest da Veliki Pan nije mrtav.
Razriješena stvarnost obogatit će se od svojih živopisnih, naglih nemogućnosti. Kroz novu ljestvicu
naslada pipat ćeš, kušat ćeš, gutat ćeš pomorandže, smokve, šipke i rogače.
Od korijena stabala pa do vrha krošnje provalit će sokovi i zapjevat će živodajne mezgre: - Ja sam
majka hraniteljica i oda zla braniteljica...
Vjesnici proljeća dalekih objavit će svoja zagonetna prisustva. Vrela će da zarominjaju na sve
strane, kao na povjetarcu ponornih muzika stotine srdaca, povorke samotnih duša.
Zrak će da se potrese na novim prozračnostima i drhtajima iskričavih voda. Kroz visove će da
prolete slutnje ritmova i nova vrcanja idealne svjetlosti.
Vidjet ćeš kljunove i repove i krila kako, lepetom bez računa, uzrujavaju prostore sa značajnim
odjecima. Oblik će, već sin duha i tvari, da navijesti svoje vrhovno čudo.
Ali najveće čudo, ljepota ljepotâ, to će biti djevičanska svetkovina zastajalih voda. Od blata, potoka,
kanala, rijeka i jezera zasjat će odsjevi čarobnih ogledala, vidovita isparavanja u svijet halucinacija,
preobraženje protega u svijet višeg iskustva.
I pošto si sa sviješću dobre i duboke životinje gledao prve bademe u kruni bijeloga cvijeta, doznat
ćeš za pijanstvo bolje od vina i duhana;
sjetit ćeš se prve noći kada si, pod borom i hrastom, uz listak grabova grma što u vatri mirisavo
dimi, premda nije čempres, iz blisko odsječene daljine, pod najvećim brojem zvijezda,
preko brda i polja, kao basnu pravog Istoka, ugledao i posmatrao Imotski u vidu nage ljepotice
protegnute na logu od leopardova krzna i mirisa, posute biserjem po raskošnom tijelu:
i znat ćeš da si tada otkrio vile i vilenjake, ali da vještica, vukodlaka i vampira još nisi upoznao.
II
Ti si već gledao kako, iz visina u praznine, pljušti snijeg u bezbrojnim pahuljicama, i kako izvrcava i
kovitla se slijepobijela vijavica.
Vidio si sive krajine i tla vlažna od kiše - i doznao da magla protančava mozak i popravlja loše
perspektive brda i dolina.
Ali trebao si da sačekaš začarana i u se povučena jutra da vidiš kako se najmlađe sunce, još sasvim
nevini božanski sin prirode, razgaljuje kroz mliječne visove u smislu obećanja;
najmlađe sunce u žaru i srcu plamenog suncokreta, da prospe plave, plave ljubičice i plave, plave
rasplinute - čupave? - kaćune.
Eto iz vreloga bedra i usijane kičme stara Majka s djevičanskim likom htjede da najavi bogatstvo
sirotinje i blaženost onih što ničega nemaju (pa im ipak pripada i nebo i zemlja);
jer je htjela da opiše značenje i silu sitnih vlati i trava, i da vrati sok izgubljenih stvari kakve jesu:
Ljubav i Dobrota.
III
Iz čaški, evo, već pčele ispijaju srž raslina. Putem koracaju krotki magarci, a mnogi snažni parip i
mazga strpljivi su za ljudsku korist.
Spavaj, spavaj, dijete. Sreće ćeš ionako imati samo dok spavaš; a srca i duše samo bezazlenošću.
Jer evo si vidio vile i vilenjake, ali vještica i zloduha nad kolijevkom nisi vidio. I snatrio si Gospe s
očima iz tvojega sela i stasom iz kola na sajmu u Podbablju.
Neće te razmaziti med i svila iz Bagdada i Damaska; nego ćeš sa žuljevitim rukama da se znojiš za
hljeb od kukuruza i za svakodnevnu puru.
Vidjet ćeš djevojke koje gaze, sudbonosno nagnute pod naramcima drva, i starice prignječene od
punih vjedara vode.
Ozbiljnu rabotu tebi će da najavi škripanje kola i pometnja u mlinicama. Pa utješi se da je most u
patnju staza oslobođenja.
Pjesma života je teža od sna, ali je dublja i krepča. Slabo je fajde od anđelskih mašta i od uroka zlih
zjena kneginjica;
tebe će da probudi plast na gumnu, stoka u pojatama, sjetva, kosidba, vršidba, tovari grožđa u
budućim berbama, kliktava pjesma polja;
jer treba da se snaga vrši: da se lomi kamen, da se krče grudi zemlje, jer treba da se kopa, da se
sije, da se ore, da se žanje, da se sadi;
jer treba da se muči i kinji, da se satire i sadire sebe, da se bude, da se dube, da se gradi. I još tako
kukavno...
Jer treba da onaj, koji je dao patnju, dade i istinu našu, istinu motike, mašklina, lopate, rala, poluga,
kotača, mlina, bačve sa moštom i kotla gdje se rakija peče.
Treba da utremo nove utrenike i da otvorimo svježe brazde; jer je daleko od sna do jave; jer ima
milja od Jadrana do Pacifika.
IV
Ti spavaš, dijete. U snu ćeš da vidiš stabla sa zlatnim granama, velike bašte od stakla, nemirne
rijeke od žive.
Htjet ćeš da grliš neizmjernost, da letiš do San Diega i San Franciska, dok ne polomiš krila ovdje
niže vode, svakako još bliže od Jauka ili Runovića.