Učitava se... |
Prolaze ljudi gore-dolje, tamo i ovamo, kao da ih ima više na ulici nego ih stanuje u gradu. Neću ih
popisivati. Prigoda da do vas doleprša parfem sa ženskih kaputa. Ljudi vrše besciljne poslove,
tjeraju kola, nose stolice. Jedan koketno vrti štapom. Djeca se igraju samostalno i gledaju na starije
kao na tuđa bića. Često ih ne vide. Mnogo ljudi, masivne tačke u prostoru, i njihov šarolik pokret,
rasparčana besmislica. Kuda idu? Vrlo važno. Psi imaju određenije zadatke, a po rubu se vrpolje
mačke i daju razumjeti da jedino one razumiju. Vjetar vije prašinu, prašinu. Ova prašina izgleda
vatromet i bokor kakve naše starinske tragike. Nju će uglibiti. Žene zastrta lica kao da čuvaju
bombu pod suknjom. Ali ta je bomba kao ona druga: "rakija-bomba". Prašina, prašina, i ovaj
besciljan, vječit vjetar od žutih štrcanja, olupina. Koliko je prašine na odijelu, na krovu? Jao, u
očima? Vjetar vije pustu prašinu, čak i u rijeku. Vjetar se ne džapa. Automobili se miču sporo kao
na slici. Neke đavao napastuje, pa kao ludi tjeraju bicikleta. Gledajući ih, i ja sam biciklist. No
otkuda ova žurba u pokrajini? Čemu ta bjesomučna lokomocija? Kao sve drugo, ona ne služi
ničemu. Ovo je anonimna historija, zbivanje u mraku? Komedija? O ne, ovo je odmor, raspon, kada
su brige i licemjerje na teret građaninu.
Vjetar vije prašinu, a ja sve mislim: poletjet će korijandoli, neki žuti, narančasti, ljubičasti papirići.
Ili baloni od crijeva noćnih lokala. No nema papirića (ovi padaju rijetko, s aviona). Nema ni dječjih
zmajeva, ni katapulta da nešto bacimo u prostor. Vjetar je žut od prašine, kuće su žute i sive, i mi
smo blijedi gledajući ih. Skoro bezbojna stvarnost, bez bremena smisla, bez vimena težnje. Ali
svijet nije mutan. Gore, krpe neba. Prodori. Ovdje pospane požude i nehaj drijemne i umorne
slasti. Misli da su sve žene samo jedna žena (one koje primjećuješ). Više se ne traži. Preživanja.
Ima u meni danas neka radoznalost očiju. Sve je drugo dosta plitko i površno. Moje su oči bez
fraza. Izlaze oči na pašu, i sve nije samo zeleno. Pašnjaci očiju jesu raznoliki i raznobezoblični i u
njima dolazi do izraza i ono što se zatajilo, uvuklo u se, diskrecija.
Dok me je svijet mučio, i ja tražio žarkih slika i pregnantnih oblikovanja, još je valjda gorjela limfa.
Sokovi su bili budni. Sada je kao da dolazim s konvalescencije. A prolog je zdravlja da uvjeriš
bolesnika da postoje neka stabla, džbunovi, dvorište, bašta pod staklom. Kao da dolazim u sebi. Ima
dopisa ušivenih u halje, dopisa u crtama šija. Svijet nije vrlo jak, ni izrazit. Nije žestok. Ni ja nisam
žestok. On je kao na proštenju, u avliji bolnice. A ja sam opažač koji se gubi u svojem predmetu. Sa
mnom se opažanje titra. Imam osmatračnicu iza jednoga stakla. Drugo me ne uznemiruje, jer sam i
sâm pod staklom. Ovdje nije čudnovato što se vide životinje po ulicama u gradu. To mi je nekada
bilo dosta daleko. Ali u ovaj grad provalilo je selo, i tiho veselje od prirode. Selo, veselje koje je
sjelo. Ako izgledam tužan, i to je prevara prirode. Kao što je trajanje trajna prevara fenomena u
nekoj vezi. One su otišle, one male, i izvjesno titraju bez nužde u malom mozgu. Male ručice, one
su izvjesno u mojim očima. Ne pitajte koje: ono što se izgubilo, odletjelo. Prizrak poslijepodneva.
Nikakve apokalipse. Ni eposa koji bih mogao, koji bi vrijedilo napisati, nego senzacija koje mene
pišu i fenomenalno ispisuju. U mozgu je lepeza od više boja. Mogu li barbari biti ovako nježni kao
ja: barbari, barem, prije dvanaest sati?
Prođu odred vojnika, slučajni odred policajaca. Šinjeli stražara najjače se vide. Uopće, uniforme
razlikuju. Drugo je sve dosta lepršavo. Jedan prolaznik, s nešto plećate gizde. A onda panu dvije
kapi kiše, i otvore se kišobrani. I kišobrani teže prema okruglini. Daj mi dvije kapljice kiše na lice.
Ovako me onomad usnivao snijeg. Puki fragmenti doživljavanja. Mrvice. Konji su još uvijek ovdje
veliki gospodari. Izdržali su juriš elektrike. I mirluh konja vrlo je sočan i bogougodan. (Baš kao da
je neki od nas od krvi toga boga.) A ja dotle sračunavam na papiru dio koluta idealne Spirale...
Velikoga nepristupačnoga simbola.
Napaljuju se svjetla večernja. Još je dan, a evo jedan, dva, tri, četiri, masa mjeseca s električkim
odsjajima. Bijeli diskosi u staklu. Vrata se često otvaraju. Ventilator bruji, slušam godinama. Djeca se ne boje da budu smiješna. Njihov svijet ima svoje zakone. Na jednim kolima voze stablo. (No; i
tu mi ga, pojavu rasta, sakrivaju zavjesama.)
Pauza srca i duha. Dosada? Naslada? Ne mogu reći. Nijedan osjećaj oštar, od jedne riječi. Samo
talasi na potoku. Moja podređenost zabavama atmosfere, igračkama društva, igrokazu svjetla. Ništa
što se muči. Ništa što se nateže. Svijet dobar (recimo tko), skroman, jednostavan. Ovaj moj svijet.
Puteljci uz lake povratke kojima ne treba fenjera, putokaza, miljokaza. Duhovni Narcis izvan
mojega uresa. Libido prema kozmosu.
... Te tako mi se učinilo da bih, jednoga dana, mogao voljeti zemlju koja ne bi bila suviše skupa;
ovako, blagu, skoro bez svega. Jer treba se koristiti raspoloženjima koja opisuju krte riječi.
Senzacija je lanac bez velike logike i s naglim kaprisama. Sve su me misli ostavile; i tako je ugodno.
Upravo, misli su upale dublje: one su u mesu, i u mesnosti riječi. Kako mi je čudno bilo kada sam
se sjetio da mlijeko rosi na dojke! O kakvo idealno prasence, kakvo nabreklo burence! Eto, trava
niče. A to je život, ovaj od ovih jeftinih izvora, zdravljaka, slavonskih mjekarna, pučkih kuhinja,
besplatne šetnje. I izgubljene dječje oči opet su, ovaj čas, u mojima, kao rijeke u oceanu.
Nebo se stužilo. Na zemlji je malo više blata.
Dobar je svemir sa svojim mrvicama sira, sa svojom purom zagorjelom i hljebom od kukuruza, i sa
varenim krompirom, i s jajem što se ispija bez kuhanja. Dobri su također ovi moji lunatički bozi
kojih se kaput leprša u oblacima, a ipak mi na topli obraz pada po neki poljubac. Dobra je zemlja, i
okus zemaljskih stvari. Ova vreva, to je nemir od zemlje, od halapljivosti na puru i jagode zemlje.
Vreva je berba, za ruke koje ne preziru da beru. Ja zobljem nematerijalne djeliće prostora, puru,
mlijeko, med, marmeladu. Dobro je sve ovo: voda, svjetlo, vjetar, uzduh, promjene pojava. I k meni
valja pustiti ovakve stvari, pretjerane, nesebeznale, svojeglave, protuslovne, nikakve. Osveti me,
zemljo. Ja ne živim više u svemiru glave. Ja sam u vrevi. Treba mi cjevčica da pustim šarene
mjehuriće u prostor. Treba mi ključanje i žar mjehurića, i da ih vjetar ponese.
Vreva. Pred veče će pasti neki žuti leptiri teški od sumpora, dva tendenciozna šišmiša u svjetlosti
baklje, past će uspomena na neke ugasle starinske oči u licu od pergamenta, pogled na svjetiljke
izgubljene po brdima. Ne zna se čega sve ima i nema u vrevi. Ima nostalgija od pojedinca drugima,
traženja vida, mirisa od lepršanja kaputa, skinutih koprena, prašine od vjetra. Ima u vrevi
besciljnosti. Ja posmatram vrevu. Ja sam cilj besciljnosti. Smijem se samom sebi kojemu sam bio
tako težak i naodmet. U meni se ogledaju predmeti. Ja sam fikcija stvorena u svrhu da bi druge
fikcije dobile života. Ja sam odlepršao. Ja sam dvije dječje ručice što su se zadnje vidjele kada se
mališ utopio u vodi. Sjena tih ručica uzalud traži dasku. Ja sam vreva, ključanje mjehurića, lepeza,
gejzir, simbolična školjka. Žrtva vreve, proizvod vreve i spas od vreve.