Tin Ujević — Poniženja ljepote — Tekst

Tin UjevićPoniženja ljepote

I da suhim zlatom riječi moje plate
i da svako slovo teži tas na vagi,
pošto su za tebe bez ljubavi dragi,
pjesnik stišće zube: ne ću da me shvate.

O ljepoto, ljudi proklinju ti ime,
jer si samo obris koji putem biva,
jer si prizrak zračni visoko nad svime,
koji daje među, što se zatim skriva.

Groznice u krvi požare mi pale.
No, ako to nisu sni bolesti vrući,
društvu kao male šale,
a društvo mi ne da pragu momu, kući.

Je li tebi zadnje robovanje ide?
Kao da si sova duboka u noći?
Oni društvo duše sasvim krivo vide,
sastaje se društvo duša u samoći.

Ja sam k njima došo, no ne oni k meni.
Ni ljubavi naše nisu uzajamne.
Dok na vrhu mome zora se rumeni,
njihove su crne gore jošte tamne.

Rjeđe patnje gube zbiljsko srce mase.
Suza se s mjeseca kao biser runi.
Pijmo jedno vino, no plačimo za se.
Suza mi je biser u patničkoj kruni.

Jedini ja poznam zadnju muku pakla.
Muka je tolika da već glasa nema.
No iz vatre vući otopine stakla,
beskoristan ures za srca je nijema.

Za nama se sporo vuče mučno vrijeme.
A opet ga riječju ne možemo stići.
Kad smo njegov kićen šljem i ljupko sljeme,
i kada se pred njim uputismo ići.

Ugovor je s društvom dužno poštovanje,
utezi i mjere za glave što sude.
Ali o mom trudu ne postoji znanje,
niti ima mjera što će tek da bude.

Na otoku divljem nakazit ću lice
(stid bilježi vrijenja pohote u duhu)
da ga ne poznaju zvijeri niti ptice
kad sa stabla budem nadao se kruhu.

Bezimene oči u ruj lica pilje
radoznalom pomnjom, i ta nema kraja:
odbaciše griješni stanovnici špilje
požudu za žene prošlog naraštaja.

Ljepota je miris, od kog boli glava,
vrela duga oko žigice u noći,
opojnosti pića, od kojeg se spava;
već se razlikuju ljepota i slava.

A do pravde vodi sunovraćen rječnik
i do čiste biti izbrušena prizma.
Ljepota je vrlo ozloglašen liječnik
i stvaranje svijeta usred kataklizma.

Nisu prave misli na dohvatu ruke
mrki psi stražari spavaju na pragu.
Istin izraz spaja tražilačke muke.
Nije željan div da upotrebi snagu.

Pao je Danijel usred lavljih šapa.
Pjan od vina pjesnik pravi se da drijema.
On uz divlje svirke tihe oči sklapa
i u mulju dima novu suzu sprema -

osuđena ljubav ne zna anatema.