Tin Ujević — Riđokosi mesije — Tekst

Tin UjevićRiđokosi mesije

Broj otvaranja: 4795

I

Ne rasklapaju se dveri duše kao cvijeće zorom.
Valja tući zvekirom. Buditi spavača:
Zlatni most nad ponorom je pod morom
riječi i ćutilnih uspomena, u strahu rasparača;

ima nešto što je od dubokoga dublje.
U majdanima oceanskih korita se skriva
vijest istinita kao rujna sadržina trublje,
zvuk uzvišeni kao pravi plamen zublje,
pravda naša živa, kao luda živa.

Ne znamo, je li bilo ili nije, ali stoji.
Bilo djelom mašte, ili uspomenskim tijestom,
ili objavljenjem, stoji. Iz kakvih dubina, iz kojih
virova vedrine plavo mlijeko doji?
Ne znamo, je li bilo ili nije. Ali vlada mjestom

krunastih tvrđa svijesti i zubom bastijona.
Ne ponavlja tajnu ključa ni planinskoj jeci.
Duboko je trokut plemenita zvona
onih, što su, pokraj grijeha, opet sveci.

Zaklopi kapke, i poreci zemlju;
i da ničeg nije bilo od stvorenja pjesme,
ali zvuci duha u samoći bića drijemlju
izlivajući bujnost u romorne česme.

II

Možda je bilo, i nije, a možda i sada traje;
kako tko gleda, kako tko vidi stvari.
(Da li vrh prebijelih glava aureola sjaje?
da li su patnici svijeta najveći gospodari?)

Njih snivaju takve, na izmacima sati,
u čoporima noćnim, kao krijumčare:
delije srca, promiču kao tati
sa drumova, i nose u grad relikvijare.

Njih snivaju takve, s riđim vlasima,
zjenama od preliva neba u sutonima,
uspravljene u noćnim strastima,
popunjene mukom i okrijepom Azima,
i pogledom uvrnutim očnim utonima.

Žilavi, mršavi, po kosti nalik na Vandale,
objesiše ruke zdane za pokrete pred hrpom.
Vuku sokacima rasputane sandale
i trijebe gamad što mili zanemarom krpom.

Zjene, što su upijale krijes opala i smaragda,
u eteru i prekogroblju, noćni dijamant, bliješte,
i kreću preko, gdje živi miris Svagda,
i milost Duha što nije poklon za vješte.

Valjda su sjali s kamila i sa čudnih onagra
na raskršćima podno šumskih čistina.
Svijet se pitao: "Otkud šarolika bagra
što vrvi iz grmlja, kao iz gnjile glistina?"

Tko zna otkuda iz šira, ljudska braća šakala i vepra,
bita daždom i suncem spržena od tjemena do tabana,
hranjena skakavcima, saćem i korijenjem gorskih strana,
dolaze od Žutog Mora, Ganga, Jordana i Dnjepra,
preko stepa i pusta. Ne da u uglu gnijezdo sviju.
Nego da noće pod zvijezdom i da nomadski sniju
mraze što biju, sunca što ozeble griju,
ili da, dok drugi spavaju, oni, moleći, Bdiju.

III

I, dok donijetu kornjaču glade rastalasanom bradom,
s divljim plamom u oku kao s krijesom svrh gora,
pred jutarnjim svjedokom kaskadom
utišava se žamor svjetovnoga fora.

Kako bi motrili glumce ili pelivane
ili rapsode na dasci sajmišnoga trga,
pribiru se da čuju, radoznalo, izabrane
oduške duha što, nemiran, u družbi se batrga.

Dok jedan, bosonog, ustaje kao bat u zvonu, jezik sve braće,
proročki osovljen od peta do vrha vrele kičme:
"Došli smo iz srca čudesnog svijeta, praće
nemirnog piljka misli što tuče u stakla i tišme."

"Došli smo kao izraz zemljopisne čežnje
što žudi uvis, prkos pritisku atmosfera.
Kao pitanje: s vjerom u prirodu, ili bez nje?
Izvještili smo, ojačali gležnje
gipkošću istočne bajadere."

"Vi ne znate, prije no što smo sišli na tarac,
da su nam pseta lizala rane
- glađena našom rukom i komadom mrsne hrane -
da nam je leđa žigosao Cécé i dugi komarac."

Pred nas su sišli lavovi i tigri
i hijene u amfiteatru; naše Dvije, vjesnice
magije i pobjedonosne obrane u igri,
sasuše im u oči zlatne kiše i slijepe krijesnice."

"Mi smo uglazbili prsa granitskim odlomkom hridi,
ponizili smo glave pepelištem iz peći.
Prohodali smo gaje gdje logore Druidi,
zaplijenili smo trag krvi rumeneći."

"Prevalili smo ceste k Amo, poklisari
ljubavi što s prosjacima polovimo kabanice:
u sirotinji se srž božanstva žari,
poštujte ju! za trake zvijezde Danice."

Proučili smo tajna svojstva mandragore,
zodijake, kamen mudraca i lapis lazuli.
Istovare i utovare, i saslušali žagore,
lučkih svjetina, i otkrili gdje se sklanja Raizuli."

Mi smo dakle, pjesnici - dalekih pejzaža,
širokih horizonata iza kamena i pijeska,
zemalja s paomama i divljim smokvama, i oaza,
i rijeka zlata, petroleja, ugljenokopa, zemalja ljeska
dijamanata i briljanata, svih dragulja."

"Mi smo putnici od hridi i jezera,
i obronaka loze i maslinika ulja,
i cedra i ebana, bambusa, predjela kolibra i paunovih pera;
od tkanina i ruda i čudesnih pomada.
Nasade riže, brazde cinama, kave i vanilije
pretapkali smo u lovu suhe špilje;
mi smo danas prijetnja zemlje na rubovima Grada."

(Stane i nakašlje se i obrisa znojno čelo.)

"Ja kličem punim dahom, i zborim oštrim zubom.
Dar bi morao biti veći za orijaško djelo,
pravorijek protiv svijeta oglašen bubnjem i trubom."

"Mi smo došli, feniksi u lješu,
vrači bolesnika, frulom krotitelji zmija,
izgonitelji vraga, žreci što posljednji plešu,
s posudom balzama, i loncem čarolija,

da nas čuju trula djeca, predrasuda:
pokajte se! Povodanj je blizu,
i svaka pedepsa za učin lakomstva i bluda.
Kajte se, u bodnu kostrijet i u crnu rizu."

"Mišljaste li možda, dok ja silom mučim,
zaustavit' žuto otjecanje rijeka?
Za odmazdu oholima, ja vas na smrt učim
unutrašnjoj vrijednosti čovjeka."

"Ti si ukaljao gnjate, Babilone,
krvlju mučenika i smrću proroka.
I izvjesio na svilene gonfalone
zlatno Tele, žig i znak svih mana i poroka."

"Surov prema slabom, a gord na imetak,
u isposničko meso ukivao si čavle.
S osmijehom si iščupao plavi cvijetak
što vida bolesnike i izgoni đavle."

"Vijenče Tira i Sidona, nije da te plašim
neminovnim usudom Kartage!
No, griješan i uprljan pred moćnim kumirom našim,
zalud ćeš prsten i grivnu baciti usred vage."

"Već i brda klamiću, i planine se tresu.
Klisure pucaju, i mora nisu glatka.
Obratite se, u duši! Pokajte se u mesu!
Da ne bi postala gorki pelin datulja slatka."

"Budimo kao mravi u gradnji mravinjaka,
u ponor već se obara svemiru kupola od kristala.
Da nema višeg i nižeg, da nema slaba i jaka,
no da smo ravnopravni gosti na piru pod svjetiljkom Ideala."

"Ima li što prodirnije, srebrenije od zvona,
kada se povrh krajolika u rjeđi uzduh klati?
To je duh, riješen svih spona (javljam vam sa amfona)
kada se s duhom svijeta i s duhom ljubavi brati."

"Ljubav je sve.
Biti će mir.
Ljubav zre
Cvjeta šir."

"Pod svjećnjacima bit će pir."

Progonitelju smo rekli: Jošte muka!
Da bi gladijator uživao svoje;
ali, kad doznadu: da u grudi ranjena ljubav kuka,
onda tek od nas strepe. Od ljubavi. Od svoje Nade se boje."

"Ljubite Milosrđe sa srcem širokim.
Ranjeni smo znali opraštati: jošte biča.
O ljubavi! o milosti! Tim ustreperenim dubokim
košem prsi oprosnička duša vas veliča!"

"Hoće li proročki ognji da očiste zemljinu baru,
- makar ognji iz tikve i iz kožuha luta -,
Ili ćemo, svagda, ljudsku izmetinu staru
gledati, pred božjim sedefnim pragom, na kraju posljednjeg puta?"

"Hoćemo li uvijek, na dogledu voda i zraka,
ostati razbacano krdo, staro ljudsko smeće?
Ili ćemo, krvavom točkom u srcu svile barjaka,
uspeti se u Veće?"

IV

Ljudi su ga slušali kao romon kiše,
koja jednolično otkucava u žlijebu:
tako se histrijon i pelivan siše,
kada egleniše o hljebu i o nebu.

Više ih je gledalo tustoga Budhu, i mrtvaca
fakira, i samostane, i vilinsku almeju;
i posljednji tračak što ga, zlato nad plavim, baca
sunce na Aja-Sofiju i Ejubmošeju.

Bilo je plača i smijeha, i mrmljanja i pljeska.
Na pladnje im je pala hrpa srebra i bakra,
dok se iz pobožne vreve ne uzvinu glava reska,
sa usnom vrutka, sa stasom Odoakra.

"Ne govorim za druge, no za jasnoću svog znanja.
Starac sam, pun iskustva, i više ćelav no sijedi;
proputovao sam postanke i umiranja,
i, pred kraj života, pitam se, i vas: što vrijedi?"

"Više sam prevrata sunca doživio u bunaru,
mnogo sam obrata mjeseca trunuo, živ, u grobu;
ja sam duhovnu pričest dijelio legionaru,
i riječi spasa i utjehe malodobnom i robu."

"Ja vidjeh ljude razne kože, žute, tmaste, zagasite,
crvene i bijele pasmine, tetovirane često,
poznam kazala lubanja i nosova, skrite
crteže na tijelu i žig udaren na tajno mjesto.

Čuh jezike prašuma i gužvu na trgovima,
uz palubu krcatu jantarom i ambrama, i matroze
sa svih žala svijeta. Bih robijama svima
glasnik oproštenja i pelud s Nebuloze."

"Darivah siromaška, i u udovičke tignje
prevrnuh vrhanj maslosti i svježu dobrost lignje;
u meni puče žuč, i baratao sam bičem:
zvonar jutara, ja s ranim pijetlom kličem."

"Ja vjerovah u čuda, u čuda od slobode.
U čuda od ljepote. I što sad dobih za to?
Ne tužim se, što srčem iz školjke dlana vode
i što ne pohranih u sanduke žeženo zlato."

Ali u ovo ću da uprem: Čovječe, budi sam,
promatraj nebesa raskrivena bez sjenke,
budi čelenka s repa kometa Enke,
muški pazi na snagu, nevino na svoj sram."

Ništa završeno ne bilježi neizmjerno.
Drevni tumač snova, iscrpih rad, razum, srce i vjeru.
Pun predmetnosti, sada bespomoćan, kažem smjerno:
možda ni naš Duh ne zahvaća u srce skrajnju, beskonačnu sferu."

"Tu je, na kraju, očaj života i saznanja.
I svi oni, najbolji i najčišći, što inače kažu,
i znadu tajne ključeve i vrtloge postanja,
možda, s ljiljanskom grudi, i vrlo časno, lažu."

"Djeca što pokazuju prstom gubu i naše zjapeće rane
i viču: Ćelo! Ćelo! podno tvrdih čadora,
odbjeguju u nama, teške šape, medvjede izaslane
i više vole, sitna, pod zub sladora."

"Dobrotvori smo čeda, darovatelji banane.
Ali istina? istina nije napitak od koromača,
ni pelin, ni ocat: ona je mrža od najteže hrane,
istina je od plača i škrguta, siječe gore od mača."

"Tko da sebi laska da je Istinu imao u njenom duplju?
tko umišlja da je usta, do smrti zvijezda, reći mogu?
Ja sam radi nje isprebijao ovu lubanju šuplju
i ubod drača nosim usred prohodanih mi nogu."

"Svi što groševe štede, svi sabijači plasta
meni su krali sijeno i moje kraljevske prnje.
Proučih laž idolatra i laži ikonoklasta,
no sve je moje, napokon, iskreno krnje,
krnje,
(samo što žeže trnje)."

Ja sam snatrio zoru, kada će preko brana
ovo more iz mene, golema alemna rijeka
kroz orijaški proboj svojih strana
istočiti se na pampe, bez lijeka. "

"No bijah samo taj, što sipa u mrak rakete
ili, najviše, što glogom probada, brz, vampire.
Čeljad tu poštuje samo hir i pustolovne vatromete
ili zvuke skitalačke Lire."

"Ja sam rasuo ono, što razboriti štede,
dok ne vide i sami da dim i paučinu love.
Žrtvovao sam i paroplove i zrakoplove
ne dostignuvši rt kopna Zemlje Nove."

"Sagriješio sam, što sam iskao svojom glavom.
Kriv sam, što sam prvi u svojoj silini.
Jer i Melkizedek plaši narode ognjenom lavom,
kao svaki žrec i vrač koji, u zanosu, slini."

"Kuda brazdimo, plug se o stijenu kida;
ćelavo tjeme i rutave prsi ispaštaju svećenici.
Strah od budućnosti! nitko da kaže, što u čovjeku rida,
jer sin zemlje Ljubav i Uzdanje, svoje, grli samo u tmici."

"Zemlju zastrašuju strepnje od svake klice slova.
Ako bih predviđao u svakoj ljubici po jedan alem,
u svakoj kolibici za svemir stotinu blagoslova,
puk misli da će razvezan pakao biti taj mladi Jeruzalem."

"Nerazumljeni preteče! Među sobom u sporu!
Svaki svoje, uvijek razno, često slično, nikad baš moje!
Ako nas večernji gosti, za stolom, spominju u razgovoru,
bit će da nas sa stravom u novosti nakazne hore broje."

"Pa da smo kvasac stoljeća, ustrajmo bez priče i bez žene!
Bez žene što u četvrti hašiša vuče raskošne nošnje
i, u skladu s pisanom tkaninom, pravi bijele okrugle zjene
od strasti da crnu žetvu strasti, uokrug požnje."

"Samo je žena na me bacila veliku psovku
kada, plovac u drage spasa, kađen i slavljen,
više no željah, za moju blistavu slovku
u čeljusti vlažnih podruma bih strmoglavljen."

"I ti, putniče, što čekaš od družice Eve
spasenje mesa i umne pjenaste šedrvane,
kad si već otpjevao dert i hvalospjeve,
pohrani tu dragocjenu škudu u moždane."

V

Zašaptaše žamori: "Nije vrijedan kruha i soli -
podjetinjali starac - Ne vjeruje tko sumnja -
Unosi kavgu -" (Jedan): "Boga se ne voli!"
(Drugi): "Boga se voli!"
(Svi): "Boga se moli." (Jedni): "Boga se misli."
(Drugi): "Bog nije djelo umlja!"
Ali on vraća: "Da li Duh nosi ime? Kakvu sliku?
Pred skorim odrom, ja, unosim raspre?
Čitam li bukvice možda po cjeniku?
Na sveštene pladnje sabirah li jaspre?"

"Možda ste bauk samo za nejačad kod špareta.
U najdubljem miru, ja bih do kljovana i do tuljana,
ili da vidim kazuare i jaguare svijeta,
kad bi mi preostalo još petlje i koji mjesec dana."

Utažio se žamor. Kad su za siniju dugu
monasi i asketi sjeli, da pastirski jedu,
oni su mijenjali misli, jedan do drugog, u krugu,
a mučaljivoga Starca posadili su u srijedu.

VI

Kad je u drugo predvečerje povorka skrušena
odstupala, ne natrag, no pod druge nebosklone,
zastajkivao je, uzdaha dugo gušena,
Starac od riječi jetkih kao sok citrone.

Zadnji, pognute glave, žvatao je u sebi:
"Možda su obmane potrebne, od drugih obmana
bolje, a obmanama riječi kao ruho.
Stradah mnogo. San se ne će ispuniti: smrt je blizu.
Ali što me snebi,
to je da sam najviše uživao kad me život prebi.
Zelena ravnica pogiba. Evo već je sve suho."

"Ako i vidjeh krcate kovčege svadbenih darova i ćemere
pretile od karata dragulja, i izloge zlatara sjajne i rumene,
i jedrenjače od više debala jarbola:
to vrijedi samo za čelične čemere
i ružoprste čežnje što su sjezdile u mene."

"Jer je dakle lanterna magica iznutra,
pustimo blagima da sanjaju; ne budimo spavača.
Mudrost nosi prozračne kolobare od plača.
I ne pitajmo gdje je Meta, sutra.
U Vječnost slazim ogrnut sred mrka i zlatna ogrtača."

"A za sve druge, kada pod samun diskos grane,
otkrit će strašilo žutoga jutra,
otkriti će izbijeljenu kosturnicu mrtve karavane!"




Powered by VegCook.net

© 2006-2019 cuspajz.com