Tin Ujević — Rusiji Rusija — Tekst

Tin UjevićRusiji Rusija

Majko svom plemenu kakvu ja sam snio
u bujne večeri i predzorja vruća,
vladaj našim grčem, krvava Rusijo,
caruj dušom našom, Velika Buduća;

jer ako se ruši kamen sa kamena,
i ako tvoj dvorac ponire stubokom,
još se čuva žižak svetoga plamena,
kao biser tajne, u srcu dubokom.

I sinovske oči koje jur vidješe
požar carske Moskve i ogromne raspe,
hrabro promatraju gdje se u prah kreše
kreč tvojih palata nad grimiz-Hidaspe;

i gdje krilom ognja udarene krune
propadaju u mrak krvavoga blata,
i gdje slavu carstva, sada carstvo bune,
crvena i crna, pomrčina hvata.

Ali prasak baklje ili zvijezda krijesa,
i sva ova magla, i sva ova tama,
teško da će skriti visoka nebesa
još beskrajno čista nad tim mogilama;

sutone, i jutra prepuna uzdanja,
žamor mlada lisja, rosu vodoskoka,
i svetinje zora i peane granja,
i svu pašu našeg očaranog oka.

- Umrla si danas. No uskrsnu opet
kao onaj labud Globusa na Krstu
što, popljuvan, stučen, izranjen i propet,
čuva tajnu čuda u božanskom prstu,

nevina za nadu drugih pokoljenja,
za sutrašnje tvoje zlatne Petrograde,
gdje u skladu pjesme divlji gromor jenja
što, na užas svijetu, sazda Barikade.

Vasiona majko gustih pokrajina,
tvoje srce žarko grije cijelu zemlju,
u čovjeku svakom ima rodna sina
anđeo Slavenstva u starinskom Kremlju;

ali ništa slavno, ništa tako moćno
od Istoka rujna do rujna Zapada,
kao, i u vrijeme sutonsko i noćno,
probuđena svjesna i iskonska Nada.

Jer ako su mnogi pobjednici pali,
i ako su zašli cari što vladaše,
blago onoj sjenci što je ljudstvo žali,
blago toj aveti kom se krivci plaše;

i jer više nego riječi i sricanja,
i jer više nego jednodnevni žamor,
jedan kratki natpis vjekovno ozvanja
dostojno usječen u besmrtni mramor.

Ne suvišna plača za blaženim odrom
(mojih tajnih suza višnji bog je jemac),
no molitva srca ovom Svodu modrom:
uzdah, kletvu težak: Slaven nijeNijemac!

Beskrajna, neznana, mrakom sakrivena,
čuvaj svoju baklju za luč Naraštaja;
budi dobra majka, što si tužna žena,
slušaj kratki vapaj naših svih vapaja:

Majko svom Plemenu kakvu ja sam snio
u bujne večeri i predzorja vruća,
vladaj našim grčem, krvava Rusijo,
caruj dušom našom, Velika Buduća,

jer ako se ruši kamen sa kamena,
i ako tvoj dvorac ponire stubokom,
još se čuva žižak svetoga plamena,
kao biser tajne u srcu dubokom.