Tin Ujević — Skrovišta djetinjstva — Tekst

Tin UjevićSkrovišta djetinjstva

Mi stanujemo u proljećima i jesenima,
po gnijezdima u krošnjama i granama.
Naše je oči vilenjak oprao u jezeru
što je upilo vidik neba.

Stanujemo u cvijeću vrh sijena na travi
po ambarima, pojatama i smočnicama
gdje se voće suši:
daleki, žuti i plavi.

Ima nas na ljuljkama, na ljuljaškama,
ima na pahuljama što lete,
na vlatima što hvataju otopine sunca,
u pričama crvenoga dana.

Mi smo kišnicu popili sa žlijeba,
pružili usne za nježnost oborine,
i s vrha krova napili se neba,
a dosta je kapi vina ostalo da visi o dugi,
vina i ambrozije, - mane.

Mi smo sakrili duše u jarke pored puta,
vrzući se pored balasta na pruzi,
u jarke, u ponikve, u rupe,
u crkvama smo tražili ledene grobnice,
kripte i katakombe,
svuda podrume, ropotarnice i šupe.

Mi smo oni koji pržinom grade
i grizu zemlju kao crvi.
U kući mučili smo roditelje da traže:
dijelom u mrazu bunara,
u tamnim sobicama,
u konobama i u potkrovnici -
ko vidi nas? Ko čuje uzdah u tmici? -

Svuda smo se sakrili tako sitni:
pod čaršave stola, pod ćebeta kreveta,
pod suknje što vise,
pod bršljan na verandi,
u kovčege, konzole i komode,
u naše šatore
svuda smo dušu sakrili
za matore;
sami plakali,
sami plazili jezik
starijima koji ne žive u znaku srca,
vampirima;
i krv nam je tekla.

Nas sakriva busenje i divna stakla -
sakrivaju nas goleme stare kuće na selu,
sakriva nas rijeka
gdje dabrovi grade grad -
sakriva nas planinska jeka.
Mi listamo u bjesnilu trava
i iz vreve bašta izvire nam glava
sa žutim vlasima kukuruza.

Mi najzad spavamo po ormarima
s rubljem, dunjama i starim knjigama
i u snu nježnim zubima
krhamo orahe, srodne teškim brigama.