Učitava se... |
Ah, dosta trijezni vinopije. I njihov mar, to je isto tako logično kao platiti porez, kartati se, otvoriti
poštu, pogledati izloge. U zatvorenim lokalima, iza nekih dvorišta i tradicionalnih taraba, uz
večernja svjetla razblažena abažurima, oni sjede i po danu, drže čašu i piju. Pijuckaju. Raspredaju
se važni razgovori - prošlosti, mijenjaju se pogledi sukrivnje s konobarom. Polagano i svečano teče,
curi vrijeme, kroz zidni registar dobnika s periodičnom pojavom akorda, zvučne kukavice ili
drugoga mehanizma zvuka.
I oni se smiješe. Kroz diskretna rumenila obraza što se šire, subesjednici i gosti, svi koliko ih ima u
tihim povučenim lokalima, smiješe se. Za njih je uvijek svijet bio ovakva intimna, zakulisna
naprava, kao halje kakve španske Madonne. Svi su razdragani, jer Milje se u njima javlja kao izvor.
Oni koji dugo sjede već imaju gledalaca. Ovi ih posmatraju. Čude se kako neko može da tako dugo
sjedi i da pije - čude se i smiju se. Smiju se logično, prirodno, po redu stvari, od sebe. Smiju se ljudi
ljudima, jedni drugima. Promatrao sam taj smijeh. Čemu se smiju, i zašto? Šta je ovdje smiješno?
Smiju se starcima, odmornicima, penzionerima, osobenjacima. Smiju se svemu. Možda je piti
smiješno?
Veseljaci su smiješni, no smijeh je ovdje obostrano zadovoljstvo. Doznaje se koliko je smijeha u
bačvama. Bačve bi morale hihotati, grohotati. Na kraju prizora, smijeh je u stanju da ih baci u
zagrljaj - ne u zagrljaj pobratimstva nego u zagrljaj smijeha. Smijeha iz mijeha.