Tin Ujević — Šumovi u kutiji za mišljenje — Tekst

Tin UjevićŠumovi u kutiji za mišljenje

I

Tegotna jutra potmulih udaraca
čekićem usred središta variva doživljava
Olovne zore tmastih otrova u visini,
pamici dušina plina i kositrova dima,
osviti bez obećanja s pritiskom znoja na koži,
o ja vas znadem, mnogo vagona malaksanja,
zaborav premrle svijesti s prevratom stolica i fotelja.

Jutra kao magle! Crna jutra! Jutra u isparivanju smrtonosna.
Jutra! O jutra! Nejutra! Jutra bez sutrašnjice!
S jedovima žive i boje rasplinuća.
Kisele ure! mlake! mrske! jetke! i bez jasnoće.

Jutra u otklonu ljubavi. Jutra boemâ i prostitutkâ!
S pokrovom mrtvačkog sanduka na jabučici!
Nedraga jutra, od sitosti i od klonuća,
dosadna, i bezbojna, i puna svih pometnja!

Vi niste doletjela na kreljutima himera.
Nisu vas dovezla kola Mitosa i Fantazusa.
Jutra grešnika! O pepelnička jutra udovičkih duša.
Jutra od ugasnuća svjetlosti i zadnjih fijakera tromih,
Jutra prežvakavanja živčanih nadražaja noći,
Truljenja i raspadanja i tjelesne crvotoči,
Jutra svrabeža i stida
Osjetljivosti prezasićena prašinom.

II

U lubanji bezbrojna zvonjava odlupuje u sljepočice
Zvonovi! stotine zvona! Brektavih, naričućih,
Pogrebnih, luđačkih zvona frenetičnih,
O jutra zvonova požara bez pobjede!

Zvona na uzbunu pokojne gospođe Duše,
Potmula zvona odjeka izgubljenih,
Zvona bez nade, očajna zvona u magluštine,
Zvona na sive krajolike sahara unutrašnjih.
Zvona od tramvaja iskara bespredmetnih,
Zvona sa bicikla, zvona od malih zvonika,
Ogromna zvona gorećih kolokola;
Zvona od zvuka i zveka, zvona od nostalgije,
Zvona od agonije, zvona od spleena i mašte,
Orkestra izgrizajućih nejasnoća;
Zvona sindžira s robije, sirene u tvornicama,
klaksoni s taksija, grčevi, jecaji, trzaji, grcaji prestravljenja.

Zvona bez ljubavi od očaja zvona
Što samo zvone i plaču, zvona od tragike žica,
Pištaji. Umor i sumor. Vrtoglavosti kroz kovitlac
Zvona od pogreba zvona.

O, ja vas čujem - stotine telefona
S Marsa, Urana, Saturna, i bogzna jošte odkuda.
O ja vas čujem - i stotine gramofona
S odjekom riječi, bez smisla, halucinacije bez predaha sveza,
Čovjeka majmuna i papige i ludog kakadua;
O ja vas čujem, udari češljugara,
Kreštanja svraka povrh noćenja u šikarama,
O ja vas čujem "spit-ot" i "kra-kra".
Široka mumljanja direka pod okovanim morem;
Škripanje jarbola, strojeva, vitala, kolotura,
I zapovjedi kapetana, mucanja matroza
Razlita žagorenja gomila nad mogilom pojedinca

Šumovi, slapovi, praska bez ritma, odjeci isprekidani,
Prepukla škripanja lanaca, cviljenje užeta i konopaca.
Mračni glasovi prirode. Jeka od same šutnje.
Vas, orijaška talasanja ciklona na uzbibanim pučinama
Pjesme iz nedogleda, odjeci mandolina
Pa onda ritam od skorupa svih kretanja, glasova, šuma:
Ritam pod palicom širokom neznanog razbarušenog dirigenta.

Mlazovi veska. Gejziri prepada uha. Šikanja distonacija. Vrcanja iskara sluha.
Ludila prostranih lučkih šetanja pred gromornom slobodom mora za igalima.

O ja vas slušam, vrćenje aeroplana
sunovraćenih nad paničke nedođije u prostorima.
Zalete krila, vijke i šarafe i računsku muzu motora,
Visoko u ushitima povrh izvora šarenila.
Slušam mora i propete katarke i zastave uzlepršale;
Mucanja, ridanja, pijanstva, prkose, gordosti, podizanja.
Izvore, odjeke, širenja, vizije, prekoračenja u snove,
Od prirode i od čovjeka, od algebre i od kova,
Ljepote, lutanja, vragolije, pelivanstva i majstorije.

Pa onda čujem opet - vrela i vodoskoke,
Rijeke brzice, slapove, bukove, kiše;
Slušam šume i gajeve, vjetar i ridanje slanih voda,
Disanje kroz vasionu, pipce grla svemira;
Ispuštanja glasova iz njedara odriješenih spavajuće tjelesine.

Dušu pokreta, odrone od središta svijeta,
Jezgra oluje i poplave i dalekih zemljotresa,
Svu muziku, što je od iskona, orljava bez partiture.
Čujem korove sviju sfera, a možda još dalje i teže.
I kerubine i serafine i trone i gospodstva.

III

Sve vibracije, sva treperenja, sva svjetlucanja. Sva svjetlomrcanja. Sve
fosforescencije. Opalizacije i irizacije
Sve se rađa u šumu,
Sve pogiba u zvuku,
I svjetlost. I pokret. I energija sama.

IV

Zvonovi. Zvonovi. Čekići. Srpovi smisla.
Ritmike iz vedrine. Haosi zaglušenja.
(Koliko jutara, ostah, posljednji u kavani,
Zamišljen za posljednjim drugom, boemom ili ciganinom,
Sam, bez marijaša, s mnogo alkohola na mozgu i mraka na svijesti,
I meni, ne mene, no druga; kroz rakiju bilo je žao!)

U meni se sve kotrlja. U meni se pokoleba
I svijest i savjest i ravnodušno praznovjerje;
Padam nauznačke, jer se kroza me toči;
Na mene se šum stropoštava. Na me se Diskos strovaljuje.
U meni zvoni, na meni zvoni. Oko mene
zvoni. Vrhu mene, zvoni
zvoni, zvoni.

Ja zvonim. Ja zvonim!
Zvona. Zvonici. Munjare: ja zvonim,
Ja zvonim.

V

I livam zvono.
I livam zvonike.
I livam zvonare.
I zvonim i ne znam zašto.
I potežem, a ne znam koji konopac;
Zvona svemira, ja zvonim s vama;
Zvonari svemira, uže me povlači u vis.

VI

I onda, zvona i zvona: zvona od čaša i flaša,
Ne samo od srebra i mjedi, no zvona od kristala.
Zvona, jedanput, Nježnosti: o kao mala suza.
Zvona od nevinosti i od pokajanja, od milosti i od obasjanja.
Zvona od duše, zvona za cvijeće i za razliku svjetlosti,
Zvona od dobrote srca i zvona za svaku ljubav.

Zvona od sakritih blaga
Razdragane polusvijesti -
Sirota, voljena zvona.

VII

Jutra groznica i mora i grobišne ploče haranja grijeha;
U grobu se probudio mrtvac i ustaje da lupa:
Mokru krpu na moje čelo:
Osvećuje se krv u žilama, poskakuje,
Glavinja i lupa,
Tuče zvekirom na dveri, jer ona hita
Nadvor.
Zvonjavo, zvonjavo, bolesti,
Pobuno ludnice iznutra:
Pare svih tropičkih mora, magle svih krvavih rijeka
Ispuštaju dim kroz moju glavu,
Ja sam cijev vrućice zemlje,
A ja sam bez preduška: jutros će
Kotlovi pući.

Škriplju kosti u meni, zglobovi i zglavci,
Ustaje stari mahnitac: željeznu košulju razdire.
Puca, puca u peći,
Ključa, ključa u kotlu,
Plamen mojih bubrega izbljeskuje
Crvenkaste svjetlosti,
Moje uzglavlje gori, a nad rijetkom kosom
breme svemirskih meteža zvoni i odjekuje zvonko.