Učitava se... |
Blaženi koji sa radosnom dušom
motrite sunca i žute poljane!
Ja prisluškivah kako noćnom tmušom
šušte borici i umorne grane;
ali sa tuđim srcem, jecajući,
vrnuh se žalu naših mladih ljeta;
srce na dlanu ja donesoh kući,
raskošni poklon iz prostrana svijeta.
Ne rekoh ženi slovke koje plamte,
niti se vezah prstenom i žarom;
i neće — mislim — da me Sveti pamte
ko druga dnige vjerno pred oltarom,
ne cvilim dakle oči zaklopljene,
niti se lažem srećom drugog svijeta,
moj brate, za te ponižene zjene
i za to srce što tašto ocvjeta.
Pričest sam snio u nevinoj grudi,
slatki i sveti ti si za me bio
i smjerno drugi nego bučni Ijudi,
dok sada ćutke strepim — tio, tio —
na čelo (bijelo kao kam oltara)
polažem vosak moje žute vjere,
plamičak zadnji što uz plamen zgara
i taman oblak nad vjeđama stere.
Uzalud dakle bijah vjerujući!
Al sad ću barem da na grešnom pragu
u danu strave, u metežnoj kući,
da Čovjek budem na tom sarkofagu.
Jer ni s te strane ne čuh Spasitelja
i bistro derem podlu laž nebesa.
No avaj meni bratstvom mojih želja!
No avaj meni bolnim krstom mesa!
Neću ti slovkat bablje očenaše
ni dosađivat mutnim oremusom;
no za čistoću Zemlje, majke naše,
ćutati, zgnječen lagumom i trusom.
Drugi su, slava prekaljenoj fronti,
zašli u ja zajedničke tame;
dok dnevnu zemlju tlače horizonti
što ih ne spasi zvijezda dobre mame;
a ti si mirom i kraljevstvom geste
sa prašna druma gdje građanin hoda
prešo na plave i sunčane ceste
protega drugih zlatnijih sloboda;
pa ipak sada, na tom starom trnu,
ja neću klicat Duhu Kakav Nije,
niti ću slavit opću grudu crnu
što misli bune maglom tupom krije;
ta ništa ne znam o tajanstvu boga,
osim božanstva savjesti i tvari;
a bujnim mlijekom vrela sakritoga
ne napih usne što groznicom žari.
Sjeto za onim koga dolje nema!
ne grle ruke, ne vide ga oči,
a isprazna je daleka poema
natpisa smrtna na kamenoj ploči;
ni našom psovkom niti molitvama
neće se tresti podmitljivo nebo;
neću te kumit usred pjana hrama
šećernom riječju, Gospo, rajska bebo;
ja volim tugu i svetinju smrti
od mržnje sunca i jasnoće dneva:
spavaj! o snivaj! kad si Zreli (strti)
ne slušaj kletve niti hvalospjeva;
em tako, samac, momački, na splavi
spasoh se tuđim crnim brodolomom;
snij, brate! čekam u krijesu i lavi,
kad hora kucne, javit ću se gromom!