Tin Ujević — Svjetlo na rukama — Tekst

Tin UjevićSvjetlo na rukama

Možda su bili u starini, iz čađe, na časnoj slici,
apostoli ljubavi ruku ogrebenih od trnja,
bljedoliki i bijeli kao kreda isposnici,
mučenici mesa ispod gnjusnih prnja;

ne od rana bičem što su ih sebi zadali,
no od kušnja i rana što ih strašan život zadao:
tako čisti i ubogi, svi blagi što su stradali,
kad je kao kamen na grudi bol opstanka padao.

I patnje su stvorile nimbus i aureolu
i zlatni par ruku oko napaćenih lica -
ali su postali emblem siromašnih i, nalik simbolu,
nosili su na rukama jarki plamen usred tmica.

Takvo je bilo čudesno svjetlo velikih bolesnika,
otvaralo je vidike bistre u zore na gori;
i bilo je svijetlo živo poput plamenog krika,
vatra same ranjene duše što u požaru gori.

Ja sam patnjama odavno uzgojio u sebi sveca
i na ludnicama raskršća hranio u sebi zdravlje;
no sve, što u meni plače, sve, što u duši jeca,
preobrazio u orgulje i trublje, u gizdu i slavlje.

Pa ipak su žarki plamičci gorke histerije
došli u oči, na čelo, na prepukli dlan i na vrške prsta.
Zadivile su me odjednom vlastite misterije
vatra iz srca, krijes na brdu, zvijezda patnje vrh vrsta.

Bio sam upisan u korove koje ni sam ne slijedim,
jer ja volim vodu na česmi, prostu zemlju i kamen -
samo sam u snu zasjao među arkanđelima blijedim,
do svakog nokta planuo visok je posvećen plamen.

Ne poznam sebe, i čudim se transfiguraciji bića,
ne razumijem kako sam gnjevan dospio u groznice svete.
Samo sam putem tunela i rovova došao do otkrića:
tako sam sitan i malen, u jezgru i srži tek - dijete.

I s kruništa misli i s ruku uznesenih varnice lete.