Tin Ujević — Ukršteni pogledi — Tekst

Tin UjevićUkršteni pogledi

Jedni gledaju s prozora.
Jesu ljudi loža i balkona.
Svaki sa svojeg trona.
Oni vole krevete:
I sofe i fotelje.
Oni su zaštićeni.
Srca za dobra djela.
I imaju ormare za odijela:
Pod posteljom dobar par cipela.
Njuše mirise kuhinje.
Oni poznaju što je dom.
S praga sipaju napojnice,
a u vratima čuvaju ključe.
Oni motre ulicu
i nebo s nadahnućem.

Drugi gledaju s ulice.
Ili s puteva, iz parka, iz polja.
Oni ljube tuđe pragove
ili ližu prah pred oltarima,
a spavaju na klupi.
Po vas dan uče arhitekturu,
protiv ljepote prirode.
Oni mjere spomenike,
motre mostove i tvrđave.

Oni bulje u prozore,
na spuštene perzijane,
na doksate i u vrata,
na nijeme terase što ziju.
Za njih je sveto stepenište,
a veći od groba prag,
a ruke još nemarne
za nemire neimara.

I pogledi se susreću:
od prozora na ulicu,
i s ulice na prozor.
I eto očijukanja
bez svilenih ljestvica
Romea i Julijete.
Elektrika u zigzagu
ukrštenih mačeva,
pogled iz oka u oko:
kako je sve usko i široko.
I jedni druge opsjedaju
i drže:
tko će brže?

Jedna je tajna put i ulica,
druga je tajna prag i prozor,
i to baš svaki -
i pitam: što će rastvoriti
ova dva svijeta
za zijake i za šetače
koje ne dijele rešetke ni kvake
od života,
od puta,
ni međusobno;
jer dvije su tajne svega jedna tajna.

Ulica gleda grad svakoga minuta
i grad vidi sebe: što je bio
i biva.
Dan biva... Svjetlo biva...
I neke teške noge idu.