Tin Ujević — Vasionac — Tekst

Tin UjevićVasionac

Sto glasova iz stotine grla,
iz dubina stostruke mi svijesti,
grmi, kliče: Još me nije strla
teška žalost zatajanih vijesti.

Sto pjesama iz sto mojih vrela,
iz dubljine stostruke mi vode,
šiknu, viknu: Nije me raspela
zarobljena boginja slobode.

Kliče, vapi duša mnogim umom,
buni se u grudi srce šire.
Dokle hodam pogaženim humom,
uskrsnut ću Asir i Misire.

Struje misli kao vir zelenca.
Pomiče se moja mrtva snaga.
Sebe motrim usred svoga zdenca,
uspravljam se usred sarkofaga.

Uske su mi ove male zemlje.
Kratke su mi moje bijele ruke.
Gorke su mi ove suhe žemlje.
Ja bih mogo, Svjetlo, u hajduke.

Kroz ocean neba ja sam ronac
i u mrežu lovim mliječne staze,
Mjesečić i Sunčić, Vasionac.
Mene pravo samo zvijezde paze.

Borci viču: Konja! A mornari: Jedra!
A ja, opit glasom pomorkinja vila,
žudim samo plavet, Vasiona Njedra,
i ja vičem: Krila! - krila, krila!