Tin Ujević — Vedrina — Tekst

Tin UjevićVedrina

Broj otvaranja: 18877

I

Ko će mi reći ime moga cilja?
Krv moje vjere ili lijepa Buna,
il neke oči od sna i baršuna,
il neke ruke ljubavi i milja?

Ko će mi reći još koliko milja,
koliko suza usred sjetnih struna,
i što je bolje: duge usred kruna,
il zgažen miris kovilja i smilja?

Divno je ipak kada sam koračam
u čednoj slavi čudnih polumraka,
i zemlji vijenac, nebu pogled bacam.

Jer znadem sebe, i slaba i jaka,
jer slutim sebe, u svjetlu i sjeni,
i jao meni, dakle blago meni! —

II

O ženo, tvoje usne idealne
i tvoje lice okrenuto Gradu
lani su bili otrov mome jadu,
čavao mome lijesu — ili malne.

Hvala ti što si uzduž staze kalne
u obmana me zadržala hladu,
i mome žednom, mome žednom padu
pružila putir neke patnje stalne.

Jer čista suza biva vrelo zvuka,
i genij spasa lice Beatriče;
a tužna vila nije sjena puka.

Duboka rana biva tajno biće,
a što je duša, što je duša tanka?
— Taj sanak sjenke, il ta sjenka sanka?

III

Ne čuva zemlja traga moje stope,
a mrtva djela poniru bez znaka.
Dozrela ljubav biva blaga mlaka,
a suton čeka da se oči sklope.

Skoro je hora da se želje stope;
brišu se strasti, blijedi čežnja mlaka.
Pitanje prvog ili drugog vlaka,
a ta me varka u dječaštvu prope.

Ko li sam ja? O mliječna Luko Mira,
svaka je kletva od mene daleko,
od vriska mojeg, i mojeg vampira,

u slijepu sobu dopire tek eko;
nad rodnim selom (snatre Angelusi)
jos dršću stari, vječni Sirijusi.

IV

Ako još ista bolnom ploti hripi,
Muziko, to je vapaj tvoga bezdna;
bezglavi jecaj što sam sebe ne zna,
jauk što plamsa i živac što kipi.

Plavet, ko rosa na đulistan, sipi
na zrelu savjest koja biva trijezna;
i vrlo skromna i vrlo oprezna;
i sasvim svjesna pređe nego đipi.

Pružite uho, čujte: misli zvuče,
sviraju mašte kao zvonke sfere,
a kolo zvijezda bijelo srce vuče

svemirom gdje se oblak jave stere.
Gluma je rajska, da sam čak i Titan:
svijet tako golem, a ja tako sitan.




© 2006-2024 cuspajz.com