Učitava se... |
Kad je Serafin Skok ušao u sobu sa svijećom u ruci, sa sviju predmeta probudile su se sjene i zaplesale kao florovi. Svjetlo svijeće, što ju je držao u ruci osvjetljavalo je njegovu glavu, koja kao da je bila od voska. Na njegovu licu, kroz koje se propila smrtna bljedoća, lebdjelo je par nemirnih crta i ništa se na njem nije razabiralo osim pomodrelih, zgrčenih usnica i dviju crnih obrva, koje kao da su bile povučene ugljenom.
Bio je obučen u frak, na glavi je imao cilinder, u ruci kitu bijelih kamelija, a za njim na hodniku ostala je s kovčegom u ruci njegova mlada žena Sofija Glog, sva u bjelini, a njezine male oči, što su virile iz debelog, neispavanog lica, neprestano su se sklapale, kao da je bode svjetlo.
Ona je sve do danas, već pet godina, prala čaše i tanjure kod "Zelenog lovca", a ove haljine su nenadano na nju navukli i bila je sva na mukama, jer su je čak po prvi put u životu stisnuli u steznik. Fine, bijele rukavice od kože raspukle su se dok su ih navukli na njezine kratke debele prste.
Soba u koju su ušli nalazila se u trećem katu jednog svratišta.
Već su prošle skoro tri godine što ga lažu da je ona umrla, ali je on dobro znao da ona živi, i da su je samo nekamo sakrili pred njim.
I tako je danas, ništa ne sluteći, ušao u gostionicu i sjeo za stol u kutu. U to se k njemu približio neki čovjek, koji je sigurno htio da mu on vjeruje da je konobar, ali on je tog gospodina odmah prepoznao po njegovim proračunanim kretnjama, lukavom govoru, lažnom smiješku, što mu je titrao oko usnica, i po onim crnim đavolskim svinutim obrvama.
Pričinjao se kao da ništa ne zna, naruči čašu pive i dva jaja, ali kad je gospodin otišao u kuhinju, on se tiho na prstima došuljao do onog malog okanca i stao viriti u kuhinju.
Nije se prevario! Ne - e! Sve se zaljuljalo oko njega! Tamo u kuhinji ugledao je svoju kraljicu, koju su bacili u taj prljavi kut, kao pepeljugu. Smjesta ju je prepoznao, po očima. Kako mu je kucalo srce!
- Tonka, Antonija, Antoinette, Toinette! - viknuo je poletjevši k njoj i zagrlivši je pred svima. U onom blaženstvu, koje ga je ispunjalo u tom času njemu je bilo posve svejedno što se svi oko njega grohotom smiju, jer ti jadni ljudi nisu to ni shvaćali. A on im je praštao lako, iskreno i od srca. Oni su je zvali Sofija Glog, i nitko od njih nije ni slutio da ona potječe od tako plemenita roda.
Ona se isprva malo nećkala, ali kad je klekao pred nju i rekao posve otvoreno što želi i po što je došao, saletjeli su je sa svih strana neka ga usliša, dok napokon nije i ona pristala.
Ostavio ju je onda u hotelu i dao im je puno novaca, neka ne štede i neka je obuku svu u bijelinu kao anđela, a on je otišao svom starom znancu kapetanu, rekao mu sve, molio ga i zaklinjao, dok mu onaj napokon nije obećao da će ih vjenčati u nekoj maloj kapelici.
Onda je stao trčati po dućanima, da nakupuje sve što treba, i od one buke na ulicama i mnogobrojnih kočija, automobila i tramvaja, koji su neprestano prolazili oko njega zavrtjelo mu se u glavi. On je naime još jutros oko tri sata bio u ludnici, a onda se našao neki njegov dobar drug, s kojim je on bio u istoj sobi i, prepilivši rešetke na prozoru, spustili se na užetu, što su ga napravili od plahta i umakli, a da ih nitko nije ni opazio.
Svratio se, kad je došao u grad, nekom svom dobrom prijatelju, posudio od njega novaca i našao nju... Zar se i u snu mogao nadati tolikoj sreći?!
U sumrak su se već vjenčali i pošli pješice. Ona je nosila njegov mali kovčeg, a on kitu bijelih kamelija.
Tog dana su je drukčije počešljali, jer se ona uvijek dosad zalizala, ali kosa joj je još uvijek zaudarala po ulju. Stupala je kao muškarac.
U jednoj ulici sreo ih je njezin mali brat, koji inače raznaša novine po gradu i capkao kraj njih bos, noseći pod pazuhom čitav kup večernjih izdanja. Bio je prilično mršav i poderan.
Putem počela su za njima letjeti djeca i kad su prošli kroz tri, četiri ulice, bio ih je već čitav čopor. Skakali su pred njima i oko njih, a on je svaki čas vadio novčiće i bacao ih među njih, gledajući ih kako se otimlju i miješaju u klupko. On se već dugo nije tako veselio!
Inače se ostalim ljudima, taj čudnovati par, što je stupao posred ceste, okružen hrpom dječurlije, činio gotovo kao sablazan i javni skandal.
Neki, inače posve mirni, stari gospodin okrenuo se za njima, mahnuo štapom, zaklimao glavom i rekao:
- Gle, vraga!
Žene su se upravo savijale od smijeha. Na jednom prozoru se začas pojavilo pet glava. Dvoje se čak i odalo, a dogodilo se ovako: neki sudbeni pristav, koji je također izletio na prozor i stanovao u trećem katu, vidio je na suprotnoj kući u prvom katu nekog kadeta koji je dotrčao bez kaputa; a za njim doletjela jedna gospođa u košulji. Svi su tog dana nešto doživjeli, ili ukratko: imao je što da pripovijeda svatko tko ih je vidio. U hotelu je zaključao, ključ spremio u džep, a njezinu malom bratu dao je jastuk i polegnuo ga u onom prostoru između dvostrukih vrata, gdje je mali zaspao za čas.
- Dakle, što ćemo sad? - zapitao je rastreseno.
Ona je stajala nasred sobe, smijala se sretno i da je potrajalo tako još dva časa, došle bi joj suze radosnice.
Vidjelo se da je malo uzbuđena, jer je neprestano žmirkala svojim malim, masnim očima.
U sobi je bio samo jedan krevet. To je Skoku, koji je bio vrlo rastresen, sad istom palo na pamet. Dakle, netko će morati da spava na podu. No, hvala bogu, ona se u posljednji čas sjetila da je krevet dosta širok za oboje.
On se od same sreće nije snalazio. No najednom sve se poremetilo.
Dosad se ona ponašala posve pametno, ali kad joj je rekao: "Zar bi ti bila tako lijepa da si već ležala u grobu?" - uzmaknula je u kut, a oči prestrašeno raskolačila. Kad ju je počeo tješiti, pobjegla je u drugi kut, a kad je i tamo pošao, stala je cviljeti. Da još nije zaključao vrata, ona bi utekla i iznevjerila mu se već u prvoj noći.
U sobi je bilo tiho, te je i njemu samom postalo neugodno.
Uostalom, najbolje će biti ako joj pročita svoje zapiske. On bi joj i pripovijedao što mu se sve dogodilo otkako su se rastali, ali zato je bio previše rastresen.
I zato izvadi iz onog kovčega kup papira, i, sjednuvši na stolicu, još joj se jednom nasmiješi i počne naglas čitati: