Ulderiko Donadini — Bauk VI — Tekst

Ulderiko DonadiniBauk VI

Broj otvaranja: 792

Onda je započela ona čudnovata lakrdija. Tvojima kod kuće kao da se prohtjelo da me povuku za nos. No zaboravili su da je u mene nos pun psihologije.
Prvo je, što su mi javili prije mog dolaska, da si bolesna. Pisali su mi da si se prehladila na jednom plesu i ležiš u vrućici. A ja luda, s kakvim sam samo strahom otvarao ona pisma!
Kad sam se ujutro budio u postelji kraj Crvene, mislio sam, što radi moja Tonka? Sigurno je ustala i šeće na suncu u svojoj bijeloj haljini preko mostića na jezeru pred našim dvorom.
Stigao sam kući baš pred Uskrs.
Kako ludo se sve desilo!
Otvorio sam ona stara željezna vrata na vrtu pred tvojom kućom, ali nitko mi nije dolazio u susret kao obično.
Ogledavao sam se hoće li bar iza grma dotrčati Karo. Ništa. Malom glinenom Amoru, koji je jedini bio u vrtu, prelomio je netko ruku skupa s lukom, i on je onako sakat ludo škiljio u me, s neshvatljivim veseljem na licu.
Bilo je sunčano proljetno jutro. Sve je blistalo od rose, a u mokroj travi bijeljele su se tratinčice.
Uspinjao sam se stazom i već se kroz krošnje bijelio dvor, ali prozori bili su zatvoreni, i zeleni kapci spušteni, kao da je sve u njemu izumrlo.
Stara Bara otvorila je kućna vrata. Kad me je opazila, zagrlila me i stala plakati.
- Ah, mladi gospodin! Mladi gospodin! Nema više naše gospodične, našeg anđelička.
Mene je spopala volja da joj isplazim jezik.
Tada smo pošli, i sobe kojima smo prolazili bile su mračne, kao da je doista netko u kući umro, i ovi koji su mi dolazili u susret mislili su zato što me vide da moraju plakati.
Meni je doista bilo tjeskobno kad su me doveli u tvoju sobu, u kojoj su gorjele svijeće, činilo se na prvi mah doista kao da ležiš na odru pod bijelom koprenom, i tek kasnije vidio sam da je sve to ludanje. Ta ja to uopće nisam ni vidio. To je tvrdila ona luda stara Bara. I meni je već dosta te komedije. S ovim perom što pišem svima ću im jednog dana oči iskopati. Neka oslijepe gadovi!
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Primivši svoj dio, razišao sam se s ocem zauvijek. Pratio me je do kolodvora, ali rastali smo se ravnodušno kao da ću se vratiti odmah sutradan.
Pripovijedao sam sve Crvenoj, i ona je zaključila:
- To je dobro... Sutra putujemo na more! Kako dugo već čeznem za njim!
Ležeći potrbuške na divanu, podbočivši lice objema rukama, činila mi se kao mačka prije nego što će da skoči.
Ja sam išao, ona me je vodila. Išao sam za njom bez svoje volje, kao u snu ili hipnotiziran. Kroz tu ženu sve sam gledao. Oko nje mi se okretao sav svijet. Sva lica što sam ih susretao obraćala su na se moju pažnju tek ukoliko su njoj sličila.
Jedne noći, nakon dugo vremena što smo se razišli, sreo sam na ulici ženu s gustom koprenom na licu, koja je po hodu, stasu i svemu sličila Crvenoj. Išao sam za njom dugo, kroz sve ulice kojima je prolazila, dolazio pred nju, zagledavao joj se u lice, jednoć sam se dapače odvažio i kimnuo joj glavom, ali ona je išla ne obazirući se i gledajući neprestano pred sebe, dok napokon nije ušla u jednu kuću.
Zapamtio sam ulicu, broj kuće i već slijedeći dan došao sam rano izjutra i čekao je do kasno u noć, ali je više nisam opazio.
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Nekoliko dana, nakon što sam se vratio od kuće, otputovali smo na more.
Sjedeći jednog dana na palubi, protegnuvši se u naslonjaču i pušeći cigaretu gledao sam je kako se uspravila na kljunu broda. Vjetar joj je skinuo tanku koprenu na pleća i kovitlao pramovima njene crne kose. Cijelo to vrijeme sijala je iz njezinih očiju neka divlja radost, a cjelovi su joj bili vrući i zagrljaji strastveni.
Dok sam je promatrao, smijala mi se svojim porugljivim očima.
Najednom skoči na kup konopaca što su stajali preda mnom, a odavle k meni, sjedne mi na koljena, stane se umiljavati, privijati uza me s takvom nježnošću te sam već mislio da je došao onaj čas kad započinje njezina ljubav i svršava moja. Dok sam je začuđeno promatrao, raskopča ona najednom puce na svojoj bluzi, izvadi odanle pismo i dade mi ga.
Dok sam ga čitao, ona je opet skočila na onaj kup konopaca i počela se glasno smijati.
Pismo je bilo majorovo.
"Draga koko! Što radiš? Kako ti je u društvu tvog novog dragana? Popitao sam se i saznao da je mladić tačno isplatio svoje dugove, a bilo ih je prilično, te jedva ako mu je ostalo za to putovanje. Ako se dakle ne varam, čini se da će brzo biti kraj tvojim simpatijama. Mene se taj mršavi šljivar doimlje kao da mu u glavi nije sve u redu.
Inače, draga koko, živim prilično dobro. Malo kašljem, ali to je moj stari katar što se vraća svako proljeće.
Tvoj Puba".

U prvi čas htio sam navaliti, gristi je, baciti preko ograde u more. No ona je znala da sam kukavica i zato se usudila da se sa mnom tako drsko poigra. Skočio sam, uhvatio sam je objema rukama za ramena i počeo je tresti, ali ona me gledala i smijala se tim jače što je više rastao moj gnjev.
Njezina drskost prekoračila je ovaj put sve granice. Mene je taj smijeh, poslije svega što se dogodilo, tako porazio da su me ostavile sve sile, ruke mi nemoćno klonule, i kad me je vidjela pred sobom onako nemoćna od bijesa, s raskolačenim očima i s usnicama koje su se grčevito trzale, prestala se smijati, i nekako, kao da je uvrijeđena mojim ponašanjem, omjerila me je prezirno od pete do glave i nasmijavši se porugljivo otišla u kabinu.
Još iste noći nestalo me je u njezinu strastvenom zagrljaju, a kad sam je ljubio, osjećao sam kao da mi gore usnice.




Powered by VegCook.net

© 2006-2020 cuspajz.com