Ulderiko Donadini — Dunja I — Tekst

Ulderiko DonadiniDunja I

Kako se sve to moglo sa mnom da dogodi? Vi morate znati kako mi je onda bilo, jer inače nećete shvatiti ništa.
Bježao sam onda pred ljudima, osjećajući da je u meni sve mrtvo, obuzet strahom: sad će netko zaviriti u ove beživotne oči, koje će mu odati da je ovaj sarkastični podsmijeh oko usnica laž, prazna grimasa; otkrit će mu jedan uništen život, u kom - što je najstrašnije - nije bilo ni tračka nade, ni vjere u spasenje.
Varao sam se dugo vremena sjedeći kraj kakvog kavanskog prozora ili na klupi u parku, promatrajući prolaznike i osjećajući u sebi krajnji nihilizam - taj otrov me je onda opijao kao svi otrovi - i ja sam se smijao zabrinutim licima ljudi, njihovim usklicima i provalama radosti. Pakosno sam upirao ironični pogled u njihove oči i govorio im: "Vi ste sretni, vi hoćete, jer ste ograničeni, a da znate ovo što ja znam, ne biste ni vi ništa htjeli. Mrzilo bi vas otvarati usta i reći nekome: da ili ne. Ja znam. Ja vam se smijem."
Taj ironični rastvorni smijeh, koji je bio uzrokom te su ljudi redovito zašutjeli kad sam došao u njihovo društvo, a nekakve sjene straha prešle bi preko svih lica, nije pače ni bio namjeran. On se, da tako kažem, pojavljivao iz mog mesa i moje duše, iz podlosti cijelog mog bića, i tek kad sam se jednog dana stao dosađivati tom svojom superiornošću, kad zaželjeh nešto drugo - bog zna zašto zaželjeh? - moguće da se onog dana počinjalo proljeće ili osjetih neku zebnju od pogleda jedne mlade djevojke - onda vidjeh da se ne mogu vedro nasmijati, da je moj smijeh ujedno i moja tamna duša.
Ispružih ruku i vidjevši je ispruženu nasmijah se, a ona je mrtvo klonula. Sve je u meni klonulo. Stadoh umirati malo - pomalo. Od sata do sata, od sekunde do sekunde. Neki sivi flor stao me obavijati. Moje oči bile su sve ledenije. Pogled ukočeniji. Lice sve bljeđe. Najstrašnije od svega postala mi je blizina čovjekova.
Nepoznate sam ljude još podnosio. Kod njih me nije smetalo kad sam osjećao njihove poglede kako plaze po mom licu... No bilo je i takvih, kod kojih mi to nije bilo svejedno. Ja sam pokušao, gledajući njihove svijetle oči, da se i moje rasvijetle. Htio sam i ja prasnuti u smijeh. Pokušaji nisu uspijevali. Ja sam kod svog smijeha čuo neko škripanje. Kad htjedoh da radosno gledam, bilo mi je užasno, kao čovjeku koji je netom oslijepio, pa napinje svoje oči da progleda. A još k tome: oni sve to vide. Oni se moguće i raduju mojoj nemoći. I ja u nekom djetinjskom očaju u takve časove zaželjeh crne očale ili da dlanovima prekrijem svoje mrtve oči, pa da se isplačem... isplačem...
Suza nije bilo. Suze su spasenje. Za mene spasenja više nije bilo. Osjetih pakost prema tim sretnim i "živim" ljudima kao sakati čovjek. Ja sam bio sakat.
I ono malo životnih radosti, što sam ih na časove osjećao, nije u mojoj duši ostavljalo nikakva traga. Bile su kao sunce, za kim, čim ga nestane, nastaje mrak. Mrak. Kao da sunce nikad nije bilo...
Moj duševni organizam u ono doba pretvorio se, kao kod parazita, samo u jedna vječno žedna usta. Sve ostalo bilo je zakržljalo. Iščezlo.
Sna nije bilo. Gadne vizije spuštale su se kao oblaci nad moju dušu i gušile sve osjećaje. Sve što je oko mene bilo, ubijalo me je, ne usmrćujući.
Bio sam siromašan, ali toliko da sam mogao preživjeti. U mojoj sobi bilo je hladno, ali ta studen dala se bez štete podnositi. U moju dušu ulazilo je nešto teško, što briše sve granice, sve linije i ostavlja za sobom samo sivu prljavu ploču. I to teško osjećanje podupiralo se i produživalo je svoj opstanak kraj svijesti, da računi nisu plaćeni, odijelo izlizano i hrana oskudna...
Kad se sad sjetim onog stanja u kojem sam se onda nalazio, čini mi se to kao nešto gore od groznice, od svih tjelesnih boli, kao pakao, kojemu se najveća strahota sastoji u tome što onaj, tko u njega dospije, gubi nadu u svako spasenje.
Izgubio sam svaku vjeru u sebe i postao veoma bojažljiv. Desilo se da sam otišao kojem svom prijatelju i, ne gledajući mu u oči, stao pripovijedati o stanju u kom se nalazim. On se smijao, klimao glavom, i rekao mi recimo jednu jedincatu riječ: "Ti si malodušan." Meni se u takvom času učinilo: "Gle, taj ima pravo. Kako se samo nisam dosjetio." Osjetio sam olakšanje. Moje duševno stanje je prema tome nešto posve izvjesno, za što čak i postoji riječ: malodušan. Slično je kod bolesnika koji osjete olakšanje čuvši od liječnika ime svoje bolesti. Moja duša u onom polubolnom stanju ispružala je svoje ruke ne mogavši da se uhvati ni za jednu riječ?
Ja sam često u svojoj mladosti liječio svoju melankoliju analizirajući je.
Drugi put mi se činilo da je sve to kod mene od nerada.
I mi smo se u svojim snobovskim dušama po drugi put začudili našoj staroj poslovici u Emersonovim ustima: U radu je spasenje. Treba dakle raditi!
Zavučem se u kuću i radim nekoliko dana za redom. Priredim izložbu i ne prodam ni jedne slike. Jedan snob, inače bogat čovjek, pozvao me je poslije izložbe na večeru. Hvalio je moje slike. Nije kupio ni jedne. Preskupe su mu. Ja mu ih nisam nudio. Najstrašnije je to što moram da zavidim nekom packalu, koji proda sve, jer slika gole žene. Nikome od onih što "vole umjetnost" ne pada na pamet - dakako ni novinarima - da je on više svodilja nego slikar. Jedan stari gospodin od vlade - čovjek s abnormalnim seksusom - priskrbio mu je zemaljsku potporu. Do đavola! Do đavla!
Radikalni optimiste idu još dalje. Kažu: treba se latiti unosnijeg posla. Ludo je kod nas htjeti živjeti od umjetnosti. I ja sam potražio taj unosniji posao. Dao sam oglas u novine da dajem satove iz francuskog jezika.
Javila se neka siromašna i očajno glupa sobarica.
Moram dakle ostati - za što također ima riječ - boem. Posuđivao sam danas i sutra i prekosutra i svaki dan. Padalo mi je i ovo na pamet: "Što? Da postanem metresa?" Nemoguće je to taj "unosniji posao".
Strašno sam zaviđao zagrebačkim prosjacima. Stajali su po uglovima s verglom. Svi su bili obučeni bolje od mene. Zasluživali su dnevno 10-20 kruna. Za jednog bez ruke čuo sam da ima kuću i živi s nekoliko djevojaka. Slavio je prave orgije. Zavidio sam mu!
Jeste li i vi to doživjeli?