Ulderiko Donadini — Dunja II — Tekst

Ulderiko DonadiniDunja II

Broj otvaranja: 1013

Što me je tako uništilo? Odakle ta propast? Alkohol? Žene? Sve je to kasnije došlo. Propast je došla iz moje duše. Znam ljude koji su se mnogo strašnije opijali, organizam im je mnogo slabiji od moga, ali oni nemaju ovakvih časova. Da! To su kod njih tek časovi.
Razmišljao sam mnogo o svojoj propasti i došao do općenitih zaključaka. Da li su ispravni, to ne znam. Hipoteze, teorije, teorijice ili, još bolje, utvare... utvare. To je moja najmilija riječ.
Evo, o čem sam razmišljao.
Do svoje šesnaeste godine bio sam poput većine odgojen u duhu koji ne prestiže četrnaesti vijek. Srednji vijek živio je sa mnom u ono doba kad je moja duša bila najnježnija, kad je rasla, kad je nastajala, onda kad je najviše primala, i ono što je primala, ostajalo je u njoj kroz čitav život. Tek u šesnaestoj godini počeo sam disati duhom svog vremena. Što sad? U godinu dana postao sam već oficijelni ateist. Ja više boga neću! Ni pod kakvu cijenu! Ha! Da ga pomišljam u nekom novom obliku? Neću! Imao sam previše neugodnih iskustava sa starim. I što sad slijedi? Tri ili četiri godine - opet doba kad sam mogao da najviše primim - prošle su mi u razgrađivanju svega što je dosad bilo u mojoj duši. Došao je i prekomjerni ponos što mi je uspjelo sve to razoriti. Iskukuljiti se. Apres moi le deluge! To su valjda loci communes u biografiji većine naših ljudi. Ali i ja sam to proživio. Kad treba da prikažem genezu, onda moram i to spomenuti.
I ja sam se poput junaka drama i romana iz devetnaestog vijeka bunio protiv porodice. Ona me je sputavala, davila, uništavala. Izdavala me "cjelovom". Krv mi je postala mrska riječ, jer je bila najjači dokaz protiv svih krikova moje duše.
Jedanput, sredinom ljeta - bilo mi je osamnaest godina - poslije jedne svađe u kući odletio sam jednom svom prijatelju, izjadao mu se i nakon toga otputovao navečer u Beč, nemajući, kad sam tamo stigao, ništa drugo osim željezničke karte i jednu krunu. Lutao sam po onim sparnim ulicama i proboravio nekoliko dana tamo ne vidjevši ništa drugo osim onih kućerina. Što? Čistit ću cipele, ali bit ću slobodan. Poslije nekoliko dana vratio sam se plačući - da plačući! - skoro cijelim putem u Zagreb.
Moj otac bio je činovnik kod vlade - majka mi je rano umrla - pa kako nije bio stvoren za porodicu, mrzio me je, jer sam mu smetao u njegovoj slobodi isto toliko koliko i on meni. A što o drugom odgoju? On je mene psovao i kažnjavao, ne zato da me popravi, nego zato jer me mrzio, jer se naslađivao mojim mukama. Mogao bih skoro reći da mu je to razbijalo monotoniju života ako me je kadikad do krvi išibao.
Takav sam stupio u život: nesposoban da mene tko ljubi ili ja koga drugoga. Satiričke sam knjige najradije čitao. U ljubav s osvjedočenjem nisam vjerovao i smatrao sam je jalovom sentimentalnošću.
A što da o tom više govorim? Moje djetinjstvo je moje najmračnije doba. Kišni dani. Kiša, čame, suze! Teška glavobolja pada mi na moždane dok pišem ove retke. Djetinjstvo bez ljubavi! Ljubav. O kako bih rado ja danas nekoga ljubio! Moja tetka, kod koje sam živio poslije očeve smrti, pripovijedala mi je da sam bio "dobro i zlatno dijete". I pomislih često kasnije s gorčinom i suzama u očima: "A što oni učiniše, što učiniše s tim "dobrim i zlatnim djetetom!"
Ne! Neću više da pišem. Nitko me se više ne tiče. Ja pišem ove retke jer me boli, jer moram da to nekom priopćim. Ljudima ne! Njima nikako. Oni su okrutni i onda kad hoće da budu dobri. Dobar je jedino onaj koji ne dolazi u moju blizinu.
Jedino, u što sam u svojoj mladosti vjerovao, bilo je prijateljstvo. Poslije razočaranja kod kuće, u školi, u životu jedino utočište, kamo sam dolazio, i gdje mi je bila nadomještena ljubav roditeljska, i sve ostalo, bio je prijatelj. Danas više ni u prijatelje ne vjerujem.
Moj prijatelj bio je visok, mršav, plav i veoma plah mladić. Zakukuljen sam u se. Do kraja razorenih živaca. Stvorenje koje nije bilo moćno ni jedne jače emocije u životu. Ja sam jedini bio koji sam mogao da probudim nešto u toj mrtvoj duši. Zato je sav ovisio o meni. Ja sam to znao i uživao sam u svojoj moći. Po čitave dane provodio je kod kuće zakopan među knjigama ili ležeći bez misli na divanu, i to je bilo pravo čudo, ako mi je koji put uspjelo da ga odvučem u kavanu, na koncert ili u kazalište. Ponašao se onda kao da je zabasao. U kući prolazili su mu monotono dani kraj mušičavog oca, nekog poštanskog činovnika, i majke, histerične žene, od koje je baštinio živčanu bolest.
Mene je k njemu privlačilo što me je iskreno štovao. I njegovi roditelji znali su koliko on o meni ovisi i susretali su me s osobitim štovanjem i simpatijama.
On je bio tako slab, prozračan, krhak, šutljiv i bez individualnosti, da sam se u njegovu društvu osjećao kao u samoći. On je redovito šutio, katkada mi je protuslovio, ali se brzo povlačio, tako da mi se razgovor s njime pričinjao kao jedan drugi monolog. Često smo se po ljetnim noćima šetali tako zaneseni da nismo znali kojim smo sve ulicama prolazili. Kao da smo se digli od zemlje. Kad smo se sastajali, on bi se - premda sam već nekoliko godina s njime boravio - duboko naklonio i čvrsto mi stisnuo ruku. I zato sam ga volio što je u saobraćanju bio vrlo diskretan. Znao je šutjeti.
Često smo se i svađali. Prije nekoliko dana dolazio sam ja prvi k njemu. On je kod takvih zgoda čak i živahan. On prvi k meni nije mogao doći, jer mu ja to ne bih nikako oprostio. Trebalo je da odluka sazori u meni. On je to naslućivao i čekao mene. Pošto sam kraj njega uvijek ja sam govorio i sve započinjao, a on u svemu bio veoma pasivan, dogodilo se te sam poslije nekoliko godina našeg međusobnog druženja otkrio da ja uopće ne poznam njegovu dušu. Volio sam ga da ni sam nisam znao zašto. Kasnije sam primijetio da on toga nije ni vrijedan. On se sa mnom družio jer sam mu bio potreban. Bio sam mu jedino rastresenje u životu: naprosto zabava. Kad sam poslije klonuo i postao šutljiv, on se vrlo brzo otuđio od mene, i htio da na mahove bude čak i superioran.
Osjećao za mene nije ništa.
Činilo se kao da sam mu posve tuđ.
Zvao se Jakov.
U doba kad su još moji živci bili snažni, dok sam u svako doba bio sposoban za najduhovitiji razgovor u najzadimljenijoj kavani, mislio sam da veoma dobro živim. Stvaranje nadomještavalo mi je sve ostalo. Tek naknadno otkrio sam kako sam srkoman bio kroz čitavu svoju mladost.
Moja ironija uništavala je. U mojoj se blizini nisu smjeli rješavati socijalni problemi - osobito kako se to kod nas čini - ili raspravljati s ozbiljnim licem i namrštenim čelom o banalnim stvarima. Govornika sam začas ščepao za vrat. Društvo se koturalo od smijeha. Drugo nisu ni zaslužili ti govornici. Htjeli su da krate vrijeme plitkim opservacijama o našem društvu. A svaka je bila apsolutna. I što je još gore: općenita. Ja to nisam dopuštao. Radije dvije boce na stol. Humanih i kulturnih ljudi na Balkanu nema. Ti govornici hoće da ih se štuje zbog njihovih opservacija. To je sve. A ja sam ih nemilo strijeljao. Jednoga dana otkrio sam da ja nisam ništa drugo nego duševni harambaša. Lovac, koji strijelja, jer mu je to slast. Priznajem otvoreno. Eto, to je balkanska etika.
Kulturni narodi svakog pojedinca nastoje upotrijebiti prema njegovim - silama i sposobnostima. On je jednako štovan kao i svi ostali. Nema ni aristokracije staleža. Mi još živimo u junačko doba. Kod nas se štuje samo junak dana. Pobjednik kod igara. On je idol. Čovjeka u čovjeku poštovati - to ljudi kod nas uopće ne razumiju - što to znači. Ja to po sebi sudim. Čovjek je onakav, kakav odgoj primi. U tome nipošto ne popuštam. A kako sam ja odgojen! Kultura je kod mene odijelo, koje mogu nositi samo neko vrijeme. Ona još nije izrasla iz moje vlastite duše. Šta to, primjerice, znači stisnuti usnice na ciničan podsmijeh? Dostojno jednog izbičevanog lakaja tj. jedne lakajske naravi. A mi smo svi veoma cinični, ako ne javno, a ono potajno.
Ako je naš čovjek od prirode duhovit; ili mu je uspjelo nekoliko izuma, ili je napisao nekoliko dobrih romana, ili je vrstan agronom, to njega ne oplemenjuje. To je oružje u njegovim rukama. Naši ljudi sve podnose, samo ne vlast.
To je bilo u mojoj naravi, da se rugam. Ja sam se poput djeteta morao da smijem svemu što je smiješno. Sebi samome najčešće i najviše. Bilo je ljudi koji su zaslužili da ih poštedim. Bili su moji dobrotvori. No svoj smijeh nisam ni u tom slučaju mogao da sakrijem. Otkrio sam i tu neku etiku. Jedan je stradao, deset se kraj toga izvrsno zabavljalo. A ja sve slutim da je to nekakav biološki zakon. Valjda su zato i izmislili da je najveća čovjekoljubivost ne smijati se dok drugi plaču, niti žalostiti se dok se drugi raduju. Ja sam kod svog oca, a onda kod sebe, otkrio protivno. Dakle, posve, her.. re.. dita.... rno! Onaj čovjek koji je prvi izrekao tu zlatnu tezu, nije sigurno imao ovakve živce kao ja. U mom jeziku znači njegova teza: "Bori se uvijek uspješno protiv svojih živaca."
Jakov je bio zlatan i lukav čovjek. Njega je moja ironija zabavljala i onda kad je bila uperena protiv njega. Meni se bar tako činilo. Ja sam se u sebi opravdavao ovako: "Vjeruj mi, prijatelju, ja bih bio zahvalan svakom tko bi mi poklonio ovako skupocjene ironije kao što je moja." Pa tako je i bilo.
Dogodilo se to baš u ono doba dok sam još živio u sferama dijaboličara kao što su E. T. A. Hoffmann, Barbey d'Aureville, Poe i Baudelaire. Hoffmanna sam prvog progutao. Njegov gospodin s plavim ogrtačem, iz "Đavoljih eliksira", vrlo me je zadivljavao. Uživao sam u njegovoj đavolskoj pojavi kao u čašici rakije. I što se dogodi? Jednog dana susretnem ja isto takvu sotonu u Zagrebu. Ah! Divni oni romantični dani! Mom Jakovu dizala se kosa na glavi kad sam mu pripovijedao o "Njemu". Ako ja već nisam potpuno vjerovao u ovog đavla, vjerovao je Jakov. Kasnije ću pripovijedati o Jakovljevim savjetima kako da se riješim te sotone.
Moju sotonu - koju danas iskreno sažalijevam; povero diavolo - upoznao sam u kavani. Bila je to, dakako, moderna sotona. Čedna i siva. Uvijek elegantno sivo odijelo, sive rukavice, sive cipele. Blijed, prekrasno blijed. Velike crne oči, pune ironije. Mefistofelski zavijene obrve. Tanke ispijene jezuitske usnice i pokvareni zubi. Visoko čelo i kosa natrag začešljana poput đavolske perjanice. Hodao je uvijek malo pognut. Mogao je da popije neobično mnogo rakije, premda ga nikad nisam vidio pijana. Njegove riječi siktale su od ironije. Pričinjao mi se kao lutka. Nikad ga nisam čuo ni uzdahnuti.
To je on, a s druge strane ja, naivan kao dobri Hoffmannov brat Medardo. Najviše je na me djelovalo njegovo neobično uvjerenje s kojim je govorio. Kod prvog našeg susreta nazvao me je packalom. Ta iznenadna zaušnica načinila me je neizrecivo djetinjastim. Kušao sam parirati. Nije mi uspjelo.
Postanem sentimentalan i kažem mu:
- Molim! Evo s jedne strane metnite pištolj, a ja s druge moje slike. Ja mogu da sa svojom smrću potvrdim iskrenost svojih djela.
On se nasmiješio, i s mirom, od kojeg sam sav protrnuo, izvadio iz džepa revolver, metnuo ga na stol i rekao podrugljivo:
- Da vidimo. Ako ne želite odmah, sami odredite rok.
Problijedio sam kao zid.
No u času sam se opet sabrao i odlučno rekao:
- Dobro. U jedan sat.
Bilo je pola dvanaest.
- Ako mislite - rekoh mu poslije moje stanke - da ću se predomisliti, onda se varate. Još par čašica rakije, i sve to bit će mi igrarija.
On je nastavio s jednakom ironijom:
- To je logika svih samoubica.
Vrijeme je prolazilo.
Ja sam mislio, da to svakako moram učiniti.
Tačno u jedan sat uzeo sam revolver. Njegova ironična maska nije se ni malo promijenila.
U onom djelu kavane gdje smo sjedili nije više bilo nikoga. Bio sam već pijan, ali uzevši revolver u ruke, problijedio sam.
Kad sam ga već prislonio na čelo, reče on mirno i s pakosnim podsmijehom:
- Glupost! Zar vi mislite da bih vam ga ja dao da je nabijen? Izvolite se osvjedočiti: u tom revolveru nema naboja.
U sekundi mi je odlanulo, ali već u slijedećem času osjećao sam se uvrijeđenim. Pocrvenio sam od opravdane srdžbe. Osjećao sam se veoma jak.
- Kako ste se usudili? - rekoh mu.
On se dignuo, drsko mi pristupio, nasmiješio se i poklonio:
- Stojim vam na raspoloženju!
Ja sam se načas tako smeo da sam samo izmucao:
- Ja ne shvaćam... Kakve su to šale.
Nato smo izišli iz kavane. Sjećam se, škropila je kiša.
Moram i ovo nadodati. Ja sam se onda uistinu htio ubiti, premda nimalo nisam bio osvjedočen da moje slike vrijede.
Ovaj čovjek mi se narugao kako se ja još nisam nikome, ali on mi je svakako još i danas veoma simpatičan.
Moju sotonu je apsint međutim posve uništio. I nos mu je pocrvenio. Čuo sam naknadno da je i to jedan od onih ljudi koji rakijom uništavaju "um".




Powered by VegCook.net

© 2006-2021 cuspajz.com