Učitava se... |
Ima kod nas takozvanih karikaturista, koji naprave loš portret i to nazivaju karikaturom. Budući da ne znaju portretirati, zato su karikaturiste. Prava je to počast za onoga čija karikatura ude u šaljivi list. "Samo velike ljude karikiraju." Uostalom i ja sam u svojim slabijim raspoloženjima stao karikirati. (Svakako je to za mene inferioran i socijalan posao.) Međutim, ja svojim karikaturama nisam pribavljao ljudima slavu. Recimo: netko je zvekan. Ja sam to i istaknuo. Bilo je nacrtano tako sugestivno da je to i on sam morao osjetiti. Jedna moja dosjetka uništila je mnogu karijeru. Kudgod dođe, smiješan je kao profesor kome đaci prikopčavaju na leđa komadić papira. Ima dakle i takvih ljudi koje može uništiti i jedna dosjetka. Međutim, kako sam već spomenuo, ja bih volio da je netko onakve dosjetke pravio na moj račun. Ovakav neprijatelj je veoma čovjekoljubiv. Danas, primjerice, ne karikiram nikoga. U časovima inspiracije fićukam kakve banalne melodije ili rješavam matematičke primjere. Rasipam svoj talent i uživam u tom rasipanju. To je pakost. To je đavo.
A meni je bilo neizrecivo žao tih kukavica i potajnih neprijatelja. Samilost se prirodno iskukuljila u prezir. A kako je teško živjeti u gradu, gdje sve prezireš. Vidiš im u utrobu. Pa još k tome čovjek nema novaca da sjedne u prvi vlak i juri... juri nekamo. Kamo? Svejedno. Glavno je da se od njih odalečuješ. Jer oni ti se osvećuju, a ti ne možeš nego da pljuneš. Tvoj neprijatelj isplazi ti jezik kao deran. No to je još i dražesno. Ali oni! Fuj! Neka ih sve poždere kakva vatra! Zbog njih zamrzio sam sav taj grad. Žene su zavodljive, ali ogade mi se smjesta kad se sjetim da su one još inferiornije od njih. One im se podavaju. Daju se cijele. Više puta dogodi se i strašno mi je koračati po asfaltu. Htio bih da poletim.
Moj lijepi; moj mili; moj predivni đavo zatvorio se u svoj stan. Nikad ne mogu da se s njime sastanem. On! Moje božanstvo!
I što se konačno dogodilo? Osjetio sam da je moja ironija previše skupocjena za ove ljude oko mene i stao sam bosti samoga sebe. U tome ima oluje. Kolika je to slast smijati se svojim ambicijama. Pa čak i pred drugima. Oni misle da se ja ponizujem. A, eto, baš u tom je moja svijest i moja oholost. Iskristalizirao sam se. Sam sam. Kroz podsmijeh gledam u svijet. Ja ih više neću da razumijem. Ja ih ne razumijem. Oni govore, prijete se, pjene, lete prema meni sa stisnutim pesnicama, ali meni se oni pričinjaju kao gluhom čovjeku koji sluša samo tišinu.
Pomislite: ja ih ne čujem. Kako su strašno komični.
Ja šutim.
A moje sunce! Nitko od njih i ne sluti kakvo me sunce grije. Okrenem prema njemu svoje oči i pune sjaja okrećem ih prema njima. Sunce tinja u mojim očima.
Oni već imaju i filozofa i pjesnika i divnu glazbu i žena i vina: svejedno su fukara. A ja im svoje sunce neću pokloniti. Ne! Ne! Podnipošto.
Ja imam svoju bol. A svaka moja bol tone u slast. Moje sve je nad govorom. Neću ja svoje osjećaje da probadam riječima. Ja znam kako se svako zlo pretvara u himnu.
Onda to nisam znao i opijao sam se. Nisam mogao da prisustvujem s njima nego na gozbi. Morao sam da dajem. Evo vam mene. Ja vam se predajem, jer znam da mogu dati više nego svi vi.
I moji osjećaji sagorješe u čamu, kao svježe proljetno jutro u podne.
Onda sam bježao daleko od njih s ugašenom svojom dušom. Samo bez duše sam ponižen. Samo bez nje!