Ulderiko Donadini — Dunja IX — Tekst

Ulderiko DonadiniDunja IX

Broj otvaranja: 867

Zapravo: ja sam tu ženu već odavno poznavao, s ulice, s plesova, koncerata. Često sam okretao prema njoj svoj durbin u kazalištu, očekujući kao najveću milost jedan jedini pogled. Ali ona me nije vidjela. Ja sam onda za nju bio jedan od tisuće bezimenih. Nije me ni mogla vidjeti. Ja sam u javnost nastupio s toljagom, ne s floretom. Što sam uopće ja bio? Njezin nimbus dopuštao joj je da me pogleda. A ja sam bio toliko naivan. Vjerovao sam u priče. Jednog dana doći će u onu zadimljenu kavanu ona. Taknut će me po ramenu. Nasmiješit će se i reći:
"Idemo!"
Dugo sam je čekao. Ali ona nije dolazila. Dunju je njezina ljepota učinila samotnom. Govorili su joj da je raspuštena, ali ona se smijala. Kraljevski. Sva je bila izbodena od histeričnih ženskih i zavidnih pogleda.
Imala je tragičnu povijest, kojom se obavila kao florom.
Njezina mati udovica, nekoć čuvena ljepota, stala je u to doba stariti iz dana u dan. No takve žene još i onda privlače. Kao gradovi s legendom. Njezin nekadašnji muž bio je čovjek hirovit, samotan i hladan. Žena mu je bila razonođenje poslije napornog rada. Čitav svoj život bio je namršten. Trčkarao je k pacijentima ili sjedio sam u svom poslovnom kabinetu. Tražio je serume protiv raznih vrsta tuberkuloze. Dugogodišnji napori nisu donijeli nikakva uspjeha. Postao je još šutljiviji i zagrižljiviji. Jedan od one vrsti ljudi, koji poslije duge šutnje bijesno ujedaju jednom jedinom riječi. Kasnije je spekulirao na burzi. I tu je doživio jednaki neuspjeh. Konačno je ipak sabrao nešto imutka, iako opterećena dugovima.
Njegova je žena rasipala, provodeći najraskošnije život. Udovoljavala je svim iznenadnim hirovima, koji su je snalazili. Ona je pošla za njega bez ljubavi. Nije se mogla zaljubiti. On joj je bio ravnodušan. Nije mogla čak ni samilosti da za njega osjeti. Da je mogla, ona bi ga prvom zgodom odbacila, kao ispušenu smotčicu. On joj je bio na teret. Bio je njezina melankolija. Studena ukočenost, kojom je ona primala njegove poljupce, još bi više povećala strast drugoga muža. On je svoju ljubav i sve svoje pasije ostavljao u svom kabinetu. K njoj je dolazio ravnodušan i hladan. Jednog dana prodala je sve svoje najskupocjenije nakite i pobjegla s jednim poručnikom u Švicarsku. Kad se vratila kući, došlo je tek do neznatnih prizora, koji su bili strašniji od najvećih skandala. Bili su to ubodi iglom. Svaki dan. Malo-pomalo. A on je to činio kao s nekom rastresenošću. U njihovoj kući bilo je mnogo melankolije. Ona se skupila u teškim naborima tamnocrvenih baršunastih zastora, koji su uvijek bili spušteni, i zlatno sunce, što je dolazilo u te polumračne sobe, sličilo je zlatnim pismenima na pokrovcu crnog lijesa. I Dunja je upila u se te melankolije. Zato je njezina ljepota bila tako strašna. I kad se raspršila ona sunčana uspomena na prvi sunčani sastanak u mom atelieru, opazio sam u njezinim očima jedan ugašeni život, koji se tek katkada razgori, zažari, kao kod svih osoba koje su me na prvi mah hvatale u svoju mrežu.
Po sate i sate stajala je ona preda mnom u atelieru i ja sam oko njezinih usnica opazio isti otrovni podsmijeh kao i kod moje "sotone" i kod sebe samoga. Isti onaj podsmijeh kod svih ljudi kojima su neki veliki požari spržili sve koprene, kroz koje ostali ljudi gledaju u život. Mi smo ga gledali neposredno. Moguće sam se kod Dunje varao. I bilo je tek valjda projiciranja vlastite duše. Tko zna?...
Kad sam onog popodneva ostao sam, dugo sam još udisao njezin miris, ljuljuškao se na onoj stolici na kojoj je ona sjedila, bacao poljupce svim slikama koje je ona gledala, sjećao se topline njezinoga duha i divne hladnoće njezine ruke, od koje su me po cijelom tijelu prolazili srsi. Ali malo-pomalo, kad su zalepršale večernje sjene i pala noć - bila je tamna, tako neobično tamna, nebo nije ni bilo modro i zvijezde su mrtvački srebrno svjetlucale na crnoj baršunastoj pozadini - onda odjednom sjetio sam se kako sam se nespretno ponio i spopao me neki strah da ću je zbog toga izgubiti, da se ona više nikada neće vratiti. Ne! Ne! Nikad više!
To je bila moja upaljena mašta, koja se osjetila onda u njezinim riječima ljubavi za mene. Milost u njezinim kretnjama. Čar u našem razgovoru. Njezine oči, premda su bile pune sunca, gledale su me hladno, smijale su mi se i odbacivale kao nezanimljivu igračku. I zar ja mogu ovakvoj ženi da budem nešto drugo nego igračka? Jer zanos, to je bilo tek od sunca, koje je načas uskrsnulo moju dušu, ali ja već osjećam svoju melankoliju kao pauka u mozgu. Sutra ću već moguće hladno stajati pred njom. Očajno ću htjeti nešto iščupati iz svoje duše da joj dam, ali grabit ću samo prazninu. Ne! Ljeta više nema. Ja sam mrtav.
Kasno sam se vratio kući. Pio sam vina, ali neka teška omaglica još jače mi je pritiskala mozak. Upalio sam električnu žarulju i htio da slikam, ali u mojoj duši nije se ništa micalo. Ispružih se na divan i zapalih cigaretu, no odbacio sam je nakon nekoliko dimova.
Prekasno!
O! Zašto to nije bilo onda, kad sam šaputao najdivnije riječi, a nje nije bilo, kad sagarah sluteći je negdje i kad sam sklopljenih očiju davao svu svoju ljubav prvoj proračunatoj koketi.
Prekasno!
Bilo je već kasno u noć. Isprva jedva čujno, kao iz ove tišine, što je vrebala svuda oko mene, začuo sam šum kiše, a poslije kratkoga vremena stale su prve kapi kucati na staklo mojih prozora.
Zaspao sam tek kasno u noć, a posljednje misli izgubile su se u nervoznom šumu kiše.




Powered by VegCook.net

© 2006-2020 cuspajz.com