Ulderiko Donadini — Dunja V — Tekst

Ulderiko DonadiniDunja V

Broj otvaranja: 849

Jakov je postajao sve drskiji.
U nastupima velike melankolije nisam mogao da ostanem sam u atelieru, i najednom bih tako rekavši bez daha dotrčao k njemu.
On je već primijetio kako ja propadam.
- Kud ćemo? Što ćemo? Pošto ćemo? - rekao je lijeno sliježući ramenima.
Ja sam škripao zubima.
- U atelier.
- A što ćemo tamo? - procijedio je kroz zube.
Ja sam se okrenuo bez riječi i strašno zalupio za sobom vratima.
Za deset časaka vratio sam se natrag.
On je sjedio s nepromijenjenim izrazom na licu.
- Ajde sa mnom - rekao sam mu bijesno.
- Kuda? - razvlačio je on lijeno. - Zar je to nešto takva, zbog čega moramo ići u atelier?
Sad sam istom otkrio kako mi je potreban ovaj nitkov. On je bez protuslovlja primao u sebe cijeloga mene. Moje ekstaze, moje čame, sve je upijao u se kao spužva. On mi je bio potreban u mom monologu. Potreban! Ja dakle ovisim o njemu. Otkrio sam otada u njemu svog najopasnijeg neprijatelja?
- Što? opet ćemo piti... i piti... i piti... i čekati inspiraciju. To je naivno... To me vrijeđa.
Planuo sam.
Njega smije nešto vrijeđati! Usuđuje se govoriti i o inspiraciji. Bestidnik!
- Ako sad ne ideš sa mnom; - rekao sam odlučno - onda sam danas posljednji put prešao prag tvoje sobe.
Moja odlučnost smjesta je djelovala.
Bio je plašljiv kao zec. On se nije mene bojao, ali je bio plašljiv i pokoran.
Bio je inkarnacija svih mojih strahovitih raspoloženja. Njegovo ispijeno blijedo lice, ugašene oči i nekakav sluzav podsmijeh oko usnica.
Kad smo došli u atelier, bio je već sumrak. Zapalio sam svijeću. On se u ogrtaču zavalio u naslonjač; a glava mu je pala na prsa.
- No sad smo u atelieru... sad smo u atelieru... Što sad?... Što sad? - govorio je, lijeno pomičući glavom?
Ta njegova klonulost osvježila me je. (Eto, zašto ja o njemu ovisim.)
- Skini ogrtač! - kažem mu još uvijek odlučnim tonom.
- Zašto da ga skidam? - pisne on gotovo s nekim malim očajem, a ja sam ga s nekom pakosnom radošću podigao sa stolice i stao mu skidati ogrtač.
- Moj si, sad mi više nećeš pobjeći.
Nato sam otišao k vratima, zaključao ih i ključ s ironičnim podsmijehom spremio u džep svog prsluka.
Natočio sam dvije čašice.
- Ti mi trebaš, jer ja moram da nekoga mučim. Samo nečije muke mogu da mi na časove povrate smisao za život. Pao sam. Duboko sam pao. O! Ja se bojim optimista sa zdravim živcima, koji na dan mogu da uživaju s deset žena. Znam ja kako je to neobično pikantno svaki dan oblačiti čisto rublje i biti od lakaja nošen u kupaonicu. Međutim: optimista nascitur. Tko se rodio s tom anomalijom, da uživa u skromnom životu, neka i taj živi. Ja za ove slike, koje vise tu po stijenama, osjećam pravo na jedan ljetnikovac bar s tri lakaja. Moja krv i moja rafinirana duša traže da mi se poda najljepša žena. Što je to? Mozak pun halucinacija. Ali za mene su ove halucinacije zbilja, kao i osjećaj onoga koji može da uživa u skromnosti. A što ja mogu! Da budem komičan i da se pozovem na Schillera: Darum das ist, was den Menschen zieret und das ist der Verstand. Ja sam razum! Još i više. Dajte! Dajte! Reći će mi čak i ulica, da je Schiller već odavna zastario. Tko se rodi bez ikakvih predrasuda, a ima po svom staležu moć da se ogradi od svega, što se zove čovjek; toga ne treba posebno poučavati da bude optimista. Ti šuplji savjeti samo su zato tu da robovima svežu ruke na leđa u času kad hoće da se pobune ili počine samoubistvo. To su papirnate banknote, koje se izdavaju, jer zlato treba na drugom mjestu. Surogat od prekrasnih apstrakcija. Ako meni ne treba život, treba ga državi. O! Ona čak može da me zato i kazni, ako se drznem i dignem na se oružje. Ratovi ne prestaju, a ja se šećem kao pilešce po dvorištu, koje će jednog dana doći pod nož kuharice i pijetlovski se nazivljem: slobodnim građaninom. Pravo, ovo sadašnje ljudsko pravo, to je nepoštivanje moje snage. Ja hoću borbu. Životinjsku borbu. Ali što se dogodi? Državi je već dosta mog razlaganja. Ona za ovakav slučaj ima aleksandrovskih gesta, i jednostavno rasiječe na opće dobro moju glavu kao gordijski čvor. Shvaćaš li sad zašto ja za sve, koji pišu o optimizmu, nosim sa sobom bič? Oni su kažu; riješili sve krize? A riješili su ih tako da pišu knjige o toploj sobi. Piju kraj toga i fino vino. Ti misliš da im zaviđam. Fuj! Kao med cijede im se zlatne riječi s usnica. I srce se zagrijalo. Kaplju čak i suze. A kakvi su sve to jaki dokazi! Cok! Ustaju u pet sati u jutro s pjevicama. I rade kao mravi. Za deset godina sagradili su sistem. Sistem, koji briše suze sa ljudskih očiju. Ne treba ništa drugo nego da se svi ljudi upute u taj sistem i shvate ga? Samo to. No nije čak ni to dosta! Moraju, štaviše, svi i živjeti s tim sistemom. Ustajati s pjevicama i raditi kao mravi. Oni su međutim kroz deset godina svog humanog rada zaboravili na vrlo jednostavne činjenice. Evo, da im kažem s biblijskom jednostavnošću: "Ni svako žito ne uspijeva na svakom tlu." A kakvih sve ima mozgova? Uostalom, što? Njihov moral glasi ovako: Tko ima, neka živi, tko nema, neka bude dobar i krotak. Krasno je to što ljudi mogu da žive i o riječima. Oni pače s riječima izrečenim u jednom raspoloženju mogu da žive dvije tisuće godina. Pij, Jakove! Pij, mali moj! Moj ideal je živjeti na državni trošak. Na trošak poštenje općenitosti. Nemoj misliti, dragi moj, da sam sve ovo govorio zbog koga drugoga osim zbog sebe samoga. Njih neka đavo nosi.
Nama nasuprot na zidu stajalo je zrcalo. Pogledao sam tamo. Jakovljeve oči upale su duboko u očne šupljine. Ruke su mu nemoćno klonule uz tijelo. Usnice su mu se od časa do časa grčevito trzale. A iza njega stajao sam ja. Moje tijelo stopilo se s mrakom, a svjetlo svijeće obasjavalo je samo moju glavu. Oči su mi blještale, lice blijedo, a usnice bile su mi perverzno iskrivljene na podsmijeh.
Zapalio sam cigaretu.
- Fuj! U kakve sam ja to teme zapao. He! He! Ti već spavaš. Pij! Pij, dragi moj! Da znaš, kako te ljubim!
Uhvatio sam ga za podbradak i pritisnuo na njegove polustudene usnice svoje. I stadoh ga bijesno cjelivati. Onda obuhvatih njegovu glavu, zarih mu prste u kose i stadoh svojim očima tonuti u njegove.
On je samo nešto mucao.
Zapjevah jednu pjesmu. Nešto je u meni izgaralo, kidalo se i pretvaralo se u tu pjesmu.
- Ne! Ne! Dragi moj. Nije istina što sam ja dosad rekao. Ja tebe volim jer hoću da tvoju dušu uskrsnem od mrtvih. Da te zagrijem dahom svojim. Žao mi te je... Beskrajno žao.
Osjetih, cjelivajući ga, kako me peku suze po obrazima.
To jest. Bili smo već obojica pijani.
Stao sam mu opet pripovijedati o "njemu". Rekoh mu da je on ukrotio u jedan đavolski intelekt svoju tigarsku narav. Previše sam, rekoh, s njim koketirao. Ukrah mu iz zjenice njegovu otrovnu dušu? Isprva sam bio veseo. Ali ta tuđa duša sad uništava. On to zna i smije mi se.
Jakov me na to stao savjetovati. Razotkrio se. Ispostavilo se da se on potajno smije tom mom demonu. Ali slušao je mene, jer ga je to zabavljalo. Takvog se demona čovjek rješava jednostavno tako da mu priđe i kvrcne ga po nosu. To je dostatno da ga čovjek ubije. Tako bi bar on s njime postupao.
U atelieru bilo je sparno;
Ja sam se smijao toj iznenadnoj Jakovljevoj odlučnosti.
Rastali smo se tek kad se već stalo daniti.




Powered by VegCook.net

© 2006-2021 cuspajz.com