Ulderiko Donadini — Dunja VI — Tekst

Ulderiko DonadiniDunja VI

Broj otvaranja: 777

Već tjedan dana živim o kavanskoj bijeloj kavi i čajevima. Rublje nisam promijenio već četiri tjedna. Uvijek kad prolazim mimo praone, pređem na drugu stranu pločnika. Bojim se, sad će me zaustaviti ona pralja. Već dva mjeseca nisam joj platio. A dugujem joj tek nekoliko kruna. Kaput mi je pun masnih mrlja. Pala su mi dva puceta. Šešir mi se prošupljio od mnogog pozdravljanja. Noću nisam bio u atelieru. Luđački se bojim izmišljati nove isprike gazdarici. Spavao sam na klupi u parku. Što sad? Još malo pa ću početi pisati u socijalističke novine. Eto, samo toga me je strah. Samo to bi me ponizilo.
Ali uzalud! Svaki dućanski izlog s delikatesama diže u meni prosvjed. Moja fantazija ne radi ništa drugo nego otvara kutije sa sardinama. Pijem kavu s prekrasnom ženom u jednoj sjenici. Kupam se. Ona mi se smiješi. Zagrlila me. Pušimo jednu cigaretu. Najprije povuče ona jedan dim, onda ja. Malo smo se umorili. Idemo na jagode. Glava mi je na svilenom jastučiću. Ne! Ona leži na divanu. A ja na podu kraj nje na krznu. Nehajno mi pruža svoju raskošnu golu ruku. A ja ljubim te bijele prstiće. Izgrist ću ih. Mirišu svježinom. Dijamant na prstu hladi mi usnice.
Stao sam pred kavanom. Gledam kroz stakla, ali ne vidim nikoga poznatoga. Gladan sam, ali htio bih jedan sladoled.
Konobaru sam već dužan nekoliko kava. Posljednji put, kad sam mu se ispričao, bojao sam se da će me pljusnuti. Čelo mi se oznojilo. I u drugim kavanama sam dužan.
Prašina, sparina.
Da sam sad na vrhu katedrale, s nasladom bih skočio strmoglavce. Jedan čovjek gurnuo me žestoko laktom. Okrenuo sam se, i pogled mu je pao baš na moje cipele bez pete. Nije se ni ispričao. Užasna zvonjava. Netko me gurne odostraga. Malo da me nije tramvaj pogazio. Ali ja svejedno još uvijek mislim o onom čovjeku što me gurnuo. Akcija i reakcija! Eto, jedan komadić života prođe i u takvim razmišljanjima. Već mi je dosta. Neću više da mislim o tome. Zašto ne bih razmišljao o nečemu što je ugodno. Ali ipak ja još uvijek mislim. Eto, to su društvene veze. Strahovito, koliko ja razmišljam o svojim bližnjima. Mene naime kod svega toga smeta to što me on omalovažuje. Meni je dakle stalo do njegova mišljenja. Fuj! Da li i drugi ljudi ovako razmišljaju ako ih netko gurne laktom. Dobro je, što nitko ne zna za ove moje misli. Što bi bilo da su sve to čuli ovi prolaznici? Do đavla? Kakvo bi to bilo poniženje! Smijali bi mi se.
Sad je četvrt na tri. Kuda ću po ovoj sparini? Idem kući. Tražit ću od gazdarice jednu krunu. To je peti put što joj dolazim. Potjerat će me. Ali svejedno. Što bi bilo da sam prodao sve svoje slike! Vratio bih joj sve. Još bih joj dao pedeset kruna više. "Ovih pedeset kruna dajem vam jer vas prezirem". Ona bi za mnom vikala. Bacila bi mi pedeset kruna u lice. Ali ja bih joj okrenuo lice i otišao na ulicu. Vratio se više ne bih, a za četvrt sata digla bi ona onu pedeseticu i spravila je u ormar. Svatko ima svoj put. Budući da ja idem svojim putem, ja moram po peti put posuđivati jednu krunu.
Kad sam uhvatio kvaku na njezinim vratima, malo sam se uzrujao. Ali nije li to smiješno uzrujavati se?
Ušao sam. U njezinoj sobi uvijek jednako miriše po gnjilim jabukama. Ona baš slaže čisto rublje u ormar. Prozor je otvoren. Sa dvorišta se čuje vika dječurlije. Zar joj nije dosadno ovako živjeti. Međutim ona se naučila, pa joj je slast slagati čisto rublje u ormar.
Kad sam je zapitao za jednu krunu, stala me je strašno grditi. Rekla mi je da se ona čudi kako ovako mlad i zdrav čovjek može tako duboko pasti. Nazvala me je dangubom. Ja sam je ponovo mirno zapitao. Nisam pri tom ni pocrvenio. To je nju i uzrujalo. Da sam pocrvenio, ona bi me još neko vrijeme psovala, ali konačno bi mi dala jednu krunu. Moje rumenilo pokazalo bi joj da je moralno djelovala na me. Ovako ništa. Ja sam je pustio da se izgovori, da joj pokažem da mi nije nimalo stalo do njezinih riječi, zapitao sam je pače po treći put jednu krunu, i nato sam se skoro u istom času okrenuo i izišao. Štaviše: kad sam ušao u njezinu sobu, nisam ni skinuo šešir.
Ovaj me je slučaj ohrabrio.
Pomislio sam u sebi: Eto, tako se ponaša natčovjek. On je zapravo veoma praktičan čovjek.
Ja sam bakicu svojim postupkom posvema uništio. Ja posve sigurno znam da ona sad od jada sigurno i plače. Eto, kakav sam ja đavao. Uvijek kad pomislim da sam zao, osjetim neku slast.
Pola sata prošlo mi je s njom u razgovoru. Čak i to. U duševnom životu kao i u gastronomiji. Većini ljudi žabe su ogavne. Nekoji su dosjetljivi i jedu ih kao poslasticu? Ja sam sisao sav med iz ovog prizora s mojom gazdaricom. Na dobitku sam.
Konačno sam kraj kavane susreo nekog čovjeka, koji mi je posudio jednu krunu. On me stao nešto pitati o mojim slikama, ali ja sam se učtivo oprostio. On je primijetio mali podsmijeh oko mojih usnica i planuo. To jest, nije planuo, on me je samo prekorio:
- Vi se na mene obraćate samo onda kad trebate novaca.
- To je slučaj! - rekoh mu.
Što sam mu ja mogao da kažem! On se u slikarstvo baš ni malo ne razumije, premda bi strastveno rado o tom govorio. On naime ima tu nedužnu ljudsku strast da želi govoriti kao stručnjak o stvarima koje uopće ne razumije. Da se ne nasmijem nekim njegovim naivnim opaskama, ja ga uopće nisam slušao, gledao sam zlatni lančić njegova sata i neprestano mu klimao glavom kao da mu potvrđujem.
Takvih ljudi ima uostalom mnogo.
- Ali od takvih ljudi ne posuđuju se novci - začujem nekoga iza sebe.
Okrenem se, nije bilo nikoga.
- He! Dobrijan! Zašto je tako brzo iščeznuo!?
U kavani popio sam bijelu kavu i pojeo nekoliko žemičaka. Stale su mi dolaziti i vanredne misli. Šteta što nisam mogao da odem u atelier.
Netko me je taknuo po ramenu. Okrenuh se. Čudan nekakav svat stajao je kraj mene i klanjao se.
- Ja sam Anton... (Prezime sam prečuo, a nikad kasnije nije me zanimalo da ga saznam.) Ja sam odavna htio da s vama govorim. Samo ako nemate ništa posla. Ja zapravo želim da vam iskažem jednu uslugu. Bit ću tako slobodan. Inače, ja sam novinar kod "Naših novina".
Zaista čudnovato! Ne pozna me, a hoće da mi iskaže uslugu. Ponudio me čak cigaretama. Bio je pun znatiželje. Toliko sam ga zanimao da je opazio kako sam obrvom maknuo. Imao je blijedo lice i crne ciganske brčiće.
- Ja sam vas često promatrao u kavani i čudio se da vi, čovjek tako talentiran, ne možete uspjeti. A to vam je prejednostavno. Radi se naime o tom: vi ne poznate život.
Sad mi je konačno sve bilo jasno. To je, dakle, čovjek koji pozna život. On hoće da mi ponudi svoja iskustva. Prekasno! Da i ja njemu iskažem kakvu uslugu, stadoh ga slušati sa čuđenjem. Pustio sam ga da lebdi nekoliko stopa nada mnom. Neka se čovjek snađe u ulozi.
- A tako? - rekoh mu i podigoh obrve.
Njega je moje začuđenje raspirilo.
- Evo, što vi treba da radite. Ta poznam jednu bogatu gospođu, koja bi kupila nekoliko vaših slika. Trebalo bi samo da joj jednu posvetite. To vam je sva mudrost. Dakako, morali biste prirediti izložbu.
Ja sam se zadivio. Silio sam ga sa svojom preneraženom fizionomijom da mi još jednom kaže kako ne poznajem ljude.
- Ako nemate novaca da priredite izložbu, ja ću vam dati. Ja od vas ne tražim ni novčića. Ni novčića! Vi ćete uspjeti i sve ćete mi povratiti. Ja ću pače napisati jedan feljton o vašim slikama. Mogu vas, recimo sutra, posjetiti u atelieru. Ili čak ne treba ni to. Ja se nekojih sjećam s prijašnje izložbe. Recite mi samo nekoliko naslova vaših slika, a sve ostalo prepustite meni.
Ja sam s najvećom pripravnošću pristajao na sve. Ne smije čovjek biti vječno stidljiv.
Stadoh nabrajati:
- Bol, Ulica, Dosada života, Krist, Ugašene oči, Portret glumice S, Kiša, U sumrak...
On je zapisao u svoju bilježnicu.
Sutradan izišao je u "Našim novinama" feljton "Povodom jedne izložbe". Moje slikarstvo započinje u tom članku novu epohu u našoj umjetnosti. (I to zapravo u onom času kad je to shvatio gospodin Anton.) Bio je već određen i datum izložbe.
Onoj bogatoj gospođi posvetio sam "Ugašene oči".
Čudnovato se iznenada zavio moj put.
Gospodin Anton postao je za mene sfinga. Ali ne zadugo. Poslije tri dana saznao sam da on to sve čini iz zahvalnosti, što sam u nekom šaljivom listu karikirao i ubio njegova smrtnog neprijatelja: također nekog novinara.




Powered by VegCook.net

© 2006-2020 cuspajz.com