Ulderiko Donadini — Dunja VII — Tekst

Ulderiko DonadiniDunja VII

Broj otvaranja: 708

Na jour de vernisage sve je lepršalo oko frakova u salonu, gdje sam priredio izložbu. Ja sam imao crni baršunasti kaput. Došli su neki visoki činovnici. Toga dana upoznao sam bogatu gospođu. U jednom kutu posve nevidljiv sjedio je Jakov. Gospodin Anton držao je predavanje o Sivoj boji u našem slikarstvu. U fraku pričinjao mi se kao preobučeni ciganin. Gospođe su ga slušale neizrecivo pozorno i kao da su s lepezama rastjeravale teške misli, koje su im tom zgodom dolazile na pamet. Novinari su stajali sa strane i bilježili predavanje na komadiće papira.
Ja sam sve to motrio s ljubeznim čuđenjem i izgledao kao štićenik gospodina Antona. Kad je poslije općenitog uvida prešao na moje slikarstvo, ja sam se nepomično zagledao u njegovu kravatu, ali svejedno vidio sam kako se nekoliko lornjona okrenulo prema meni. Meni su još od djetinjstva dolazile kod svih ovakvih svečanih zgoda najluđe misli. Tako sam pomislio, što bi bilo da poljubim u rame jednu gospođicu, što je sjedila kraj mene. Ili da viknem gospodinu Antonu: Glupost! Dosta! Dosta! To je već previše bestidno.
Ja sam čak i sretno uzdahnuo, kad se svršilo predavanje; začuo se oduševljeni pljesak i kad su mi ostali stali stiskati ruku.
Jakov se posljednji sa mnom rukovao i poklonio se sa strahopoštovanjem lakaja. Učinilo mi se da će mi još poljubiti ruku.
Nato se brzo izgubio.
Gospodin Anton uhvatio me ispod ruke i kad smo izišli na ulicu, prvo mu je bilo što mi je kazao:
- Eto vidite! Tako se to radi!
Ja sam ga nato pogledao kao sfingu... kao da još uvijek sve to ne shvaćam... tako da je njemu moralo pući srce od zadovoljstva.
Za osam dana bile su prodane sve moje slike. Dobio sam toliko novaca te nisam znao što bih započeo. Dakle sad sam čist. Poslije ove blatne kupelji postao sam čovjek na mjestu. Na sve strane pregibaju se glave preda mnom. A ja se još uvijek smijem. Kao obješenjak.
No nije još ni to bilo sve. Dolazile su neprestano nove narudžbe. Za jedan portret dobivam po nekoliko stotina kruna.
Sad su me se svi dvostruko bojali. Pače i oni koje sam već jednom ismijao ponovo su mi se približili. Ta sad će valjda biti jednom drukčije.
Pred kućom - iznajmio sam malu vilu izvan grada - nalazi se bašta. Kad se po noći vraćam kući, udišem i strastveno mirišem žute ruže. Opojno mirišu. Dirnem grm, a s njega se tresu biserne kapljice. Udišem miris ruže do besvijesti. Sve više i više se raspupava i sve jače miriše. Najednom i ona klone kao žena umorna od cjelivanja.
Imam u vrtu nekoliko breza. Gledam kako na vjetru trepere njihovi listovi. Dršću od njegova dodira. Sve je u mom vrtu tako koketno ženskasto. Katkad mi se čini da iza svakog grma čujem cjelivanje. U jesen je i pauk raspleo svoju mrežu.
U to me doba stala moriti čežnja za ženom. Jesen je najbliža onoj nepoznatoj ženi, koju ja volim.
Kako mi je mrsko bježati za njima. Zašto je ne smijem poljubiti odmah ondje na ulici, kad mi se prvi put nasmiješi. I pritisnuti svoja usta na njezina. Ja je ljubim. Ona se nasmiješi. I sve je strastveniji, sve dulji je naš cjelov. Smiješak! To je prvo djevičanstvo što nam ga žena daje. To je raskopčavanje prvog puceta na njezinoj haljini.
Da se zaljubim u sve ovo oko sebe, trebam ženu. Luda želja stala me je za njom da mori. U svakoj ženi vidim nešto od nje, ali ne nju cijelu. A ona mi treba. Da se razlije kao kapljica parfema po mojoj čitavoj kući i da njoj miriši svaka sitnica. I na večer, kad liježem, iza sklopljenih vjeđa slaže se ona iz svijetlih pruga. Pleše kao bajadera. A onda se pretvori u kolut zlatnog dima i iščezne. Samo njezino oko vidim. Sve više približava mi se i pretvara se u neki mrtvi otrovni cvijet.
Otvorim prozor. Noć. Ona se krije negdje tu u tim opojnim mirisima. Čujem njezine korake. Šušti njezina haljina. Njezin smijeh se krije u bisernoj melodiji šturaka.
Ćutila su sva opojena. Na zvucima pobožne jedne melodije diže se njezina vizija. Da sad izađem u vrt, pa da sviram, sagarala bi mi duša u tonovima. O divna, gdje si? Dođi iz rose, iz mraka, iz tisuću cjelova ove noći, iz tisuću mirisa, što se bludno i tromo dižu prema zvijezdama. I ona dolazi. Rasplinjuje se kod prvog cjelova. I iz čežnje još veće ponovno se javlja i ponovo izgiba u noć.
Ujutro probudio sam se obučen na divanu.
Jesen je i sunce biva sve zlatnije. Rasprelo je svoju zlatnu mrežu. Ja čujem njenu pjesmu u zuju debelih bumbara, što sišu sok iz raspucalih plodova. Kad se smije, čine mi se njezine usnice kao da su se rastvorile od strasti.
I vruće pospano umorno ljeto sazrelo je u kristalne, svijetle, vedre jesenske dane. Lišće vinjage, što se penje od mojih prozora, stalo je žutjeti i crvenjeti.
Stao sam slikati jesen, ali sve boje na mojoj paleti sive su, mrtve i ugašene. A ja bih trebao boja koje vrište. Boja kao jesensko sunce.
Moji prijatelji dive se mojoj "Jeseni". Ali to su za mene mrtve packe.
Jednog dana na užas Jakova stao sam gađati narančama moju "Jesen" tako dugo dok se nije prevrnula sa stalka. Njemu su navrle suze. Rekao mi je da sam lud. Nato je otišao i rekao da će me za kaznu posjetiti istom za osam dana.
Ja sam se raskalašeno smijao.
Tri dana iza toga... ja sam slutio!... ja sam slutio!... zakucala je jednog sunčanog popodneva na moja vrata ona. Oh! Kad se toga sjetim, ja bih kriknuo. Kao kakav mali deran.




Powered by VegCook.net

© 2006-2020 cuspajz.com