Ulderiko Donadini — Dunja VIII — Tekst

Ulderiko DonadiniDunja VIII

Broj otvaranja: 742

Sunčano popodne. Ja ležim na divanu.
Netko kuca.
Smeo me je u mojoj slatkoj nepomičnosti. Pritajih se. Ponovo kucanje. Vrata su se otvorila i u sobu je ušla ona.
Zaboravih što je pred čas bilo. Divlja jedna ljepota zablještala je i raspršila sve moje misli. U jednom dugom beskrajnom času vidjeh i saznah sve...
To su ona dva sjajna duboka oka, okružena tamnim kolobarima, što me gledaju kroz sve moje noći. To je onaj podmukli đavolski sjaj zjenica, što mi pali sve moje osjećaje da sagaram vječno kao u nekoj groznici. I taj miris što struji od njezinih svilenih haljina, pa već sad, dok ona nepomično sa smiješkom stoji nasred moje sobe, grli me kao neke divne nevidljive ruke. To je to blijedo divno lice; na kojemu bi moji cjelovi izazvali tek mali podrugljivi podsmijeh, i te zlaćane kose, što se raspršiše i izgubiše u sunčanoj svjetlosti ovog jasnog jesenskog dana.
O, da! Ja ju već odavna vidjeh i poznavah. Eto, takva sad preda mnom stoji. Za njom sam išao kadgod su me moje nejasne slutnje nekamo vodile i kadgod htjedoh da vrisnem od neke bezumne radosti. Ona je zaustavljala moju ruku kadgod je digla oružje da me uništi. Nju sam dozivao kadgod sam s djetinjskom naivnošću čekao na milost sotoninu. Ona je na moje ukočeno od bola lice tjerala mali osmijeh. I kad se klanjam bogu, prirodi, čovječanstvu, onda sam pred tim tajnim, mračnim, apstraktnim fantomima sagarao tamjan njoj. U svakom mom žeđanju bilo je želje za njom, u svakom gladu čeznuća za njom.
- Ja vas poznam, gospođice. Već odavna - poklonivši se, rekavši joj sebe tim koketnim riječima bez znamenovanja.
Ona me je shvatila.
Ne ona. Razumjele su me njezine oči i njezina duša u zjenicama, a da ona sama nije ni slutila.
- Moguće da ste me već vidjeli, premda rijetko izlazim na ulicu. Ja sam za vas samo čula.
Htjela je da joj govorim dalje. Sve. Još i drugu polovicu. Osjetio sam to.
- Ja vas poznavah i onda dok vas još ne vidjeh.
O! Ona je sve shvaćala. Svaku moju riječ? Svaki naš pokret imao je pointu. Sa svake riječi vijala je dosjetke kao plereza.
Današnji dan udahnuo mi je dušu.
Danas sam gledao sunce. Činilo mi se kao da biva sve sjajnije, zlatnije, kristalnije. Bilo je sjajno kao himna. I buktilo je, žarilo se, prelijevalo i blistalo sve jače. Ja sam ležao ovdje na divanu i osjetio sam: još čas, pa će se početi gasiti. Nato je ušla ona kao posljednji njegov krik. Apoteoza. Sunce je poludjelo od svog sjaja u njezinim očima.
Ona se smije njezinim smijehom. I raste, bukti bez kraja. Danas sunce slavi orgije.
- Hoću da me slikate. Ne pitajte me ništa. Bila sam posljednji put na vašoj izložbi i htjela sam vas upoznati. Lutala sam ulicama i došavši tu u blizinu vaše ville, palo mi je na pamet da vas posjetim.
- Zaboravih da vam kažem svoje ime. Ja sam... Premda, vi ga znate.
- Vi hoćete da saznate moje. Pogodite!
Zagledah se u njezine sjajne zjenice. Moji osjećaji buktjeli su sve jače. Ona je u mojoj duši palila oganj.
- Vaše ime mora da je sunčano i sjajno kao ovaj dan.
Nabrojih nekoliko imena.
- Ah ne... ne... Ja se zovem jednostavno, vrlo jednostavno... Dunja.
- Dunja! Ma zar zbilja?! - kriknuo sam radosno. Oh, kako se odmah nisam sjetio! Pa vi se možete zvati samo Dunja. To je ime ne samo vaše nego i ovog dana, ove jeseni i ovog sunca. Niste li me prevarili? Ma zar se vi zbilja zovete Dunja? Zar zbilja?
Ona se nasmiješila.
- Oprostite... oprostite... previše sam se zanio. To dolazi odatle, što ni u svojim snima nisam vidio takvu ženu kao što ste vi? Oh, kako je divna ta vaša ruka. Dopuštate li da je poljubim? Uostalom, ja imam pravo na to, jer sam propustio da je poljubim onda kad ste unišli. Zar ne, vi ćete mi dopustiti?
Skoro čitav jedan čas pritiskao sam poljubac na njezinu ruku. Bio sam opojen.
- Izdao sam se! Izdao sam se! Htio sam se pred svakom ženom koja dođe prikazati hladan i blaziran. Htjedoh da mislite te su mi cjelovi već obična stvar kao čovjeku, koji rastreseno jede najskupocjenije voće. Ali odao sam se. Vi već sve znate. Propao sam. Eto, razotkrio sam vam da još nisam grlio ni jednu lijepu ženu. I kad bi bilo moguće, najradije bih se sakrio za zastor, smirio se i došao k vama hladno i rekao vam: "Ja sam komedijaš. I ovo moje uzbuđenje i moje oči, što su iznenada planule, sve je to laž. O, ja sam strašno rafiniran."
Dok sam ja govorio, ona se neprestano smijala. Sve što sam ja rekao, izvanredno joj se svidjelo. I moj smeteni položaj i moje ruke, s kojima nisam znao kamo bi, i bojažljivi pogledi, kojima sam je promatrao.
- Divan ste... divan ste. Baš takav mi se sviđate... Osobito... i ona nije mogla prestati da se smije tim smijehom, koji me je svega opajao.
- Ah, ne! Vi mi se smijete. Ja sam se strašno ponio. Ja osjećam da vi više nikada nećete doći u moj atelier. A ja nisam drugo ni zavrijedio. Ja sam uvijek živio sa svojim mislima, ali što su sve misli prema vama! Dim. Ništa. Eto vidite. Ja ne mogu da podnesem ovih osjećaja što ste ih probudili u meni.
Samo jedna žena mogla me je smjesta shvatiti u onom času i onog dana. Bože! A ja sam joj se čak i svidio.
Spasila me je prešavši na drugu temu. Govorili smo, ali ja se više ni riječi ne mogu sjetiti. Samo sam jedno upamtio: doći ću sutra.
Samo to. Bljesnula je i iščeznula:
Gospode, što je sa mnom!
Gdje je gospodin Anton, da ga poljubim!
A Jakov?
Što mi on još sad može značiti?
Čitava moja prošlost učinila mi se kao niz prljavih kišnih dana. A sad? Ja sam išao u susret suncu.




Powered by VegCook.net

© 2006-2021 cuspajz.com