Ulderiko Donadini — Dunja XI — Tekst

Ulderiko DonadiniDunja XI

Broj otvaranja: 766

Ja sam joj jednog popodneva pričao nešto o Jakovu. Mnogo smo se nasmijali. Otvoreno sam joj rekao što mi je njegova duša: tijesto; koje ja kad mi je dosadno gniječim među prstima i pravim razne oblike. Više puta mu dam tragičnu ulogu. Ali to je da čovjek pukne od smijeha. Zamisli jednog Prometeja od tijesta! A onda još nešto. On je tako savršen lakaj da čovjek, koji imade samo kapljicu aristokratske krvi - pa čak ne znam ako je i toliko potrebno - osjećat će se kraj njega kao rođeni plemić. Dakle, on je ipak kuriozitet. Dunja bi ga htjela vidjeti. Pa dobro. Čim prije. Pozvat ćemo ga na crnu kavu.
Ja ne znam, ali toga popodneva bio sam neobično razdražljiv. Neprestano sam se šalio.
Dunja se smijala.
Nikad nisam bio tako veliko dijete kao kraj nje.
Dunja me neprestano ispitivala o Jakovu.
Osjetio sam neki strah od te njezine znatiželje. Nešto teško kao mrak spustilo se na moju dušu.
Jakov. Oduvijek sam se bojao tog čovjeka. Bičevao sam ga i volio kao psa. Privlačila me je k njemu njegova proračunata podlost. Podlost koje je on sam sebi bio svjestan. Ona je bila njegov potajni ponos. Sjetio sam se kako sam ga nekoliko puta u životu ponizio. Turio mu glavu u blato. Ali on je lako prešao preko svega toga. Čak i sa začuđenim licem. S podsmijehom. Ja sam znao kako to njega potajno boli. No on je takav: godine i godine šutjet će i kupiti u sebi otrov, a onda odjednom, kad će se sve činiti zaboravljeno, onda će doći on sa svojom nevidljivom osvetom. Ah! Što! Ali ja o tom neću da razmišljam. On je plašilo, koje je izmislila moja bolesna fantazija. Koliko puta sam ga već progledao. On nije moćan ni takva što da učini. Najobičnija životinja, koju sam ikad u svom životu sreo. Samo moj perverzitet učinio ga je mojim prijateljem. Ma da! Ja sad vidim da sam u svakom času svog života osjećao da je on najpodliji čovjek na zemlji. Blato. Još nešto užasnije. More podlosti, svagdašnjosti i banalnosti. I to je bilo moje bičevanje, da se pred njim sav razodjenem. Da noktima raščupam svoja prsa i govorim mu sve tajne svoga srca, koje je on gutao upravo pasjim tekom. Ne! Ne! Ja ne mogu da o njem govorim nego s ogavnošću. A jedne noći. Bio sam užasno pijan. Svijeća je dogorjela. Ugasila se. Popila je sa sobom svu svjetlost sobe i iščezla u tami. Činilo se da je nekamo propala. Kao đavao. Onda sam ja u mraku klekao pred Jakova. Ogrlio mu noge i plakao. U plamenu je sagarao moj mozak. Suze pekle su mi obraze. Moje srce hihotalo je. Ja sam u tami tražio njegovu ruku da je poljubim. On je prestrašeno uzmakao i stisnuo se u jedan kut. Onda sam se ispružio posred sobe zavijajući od muka. Još čas i činilo se izgubit ću svijest. Ali ona je bivala sve oštrija, zmijskija. Konačno nisam mogao više da to izdržim i plakao sam, urlikao sam kao lud, kao dijete. I zaspao sam na podu umoran od plača.
Jakov je iščezao.
Ništa utješljivije. Ni riječi. Ni rukom da me je pomilovao?
Onda je došlo jutro. Sunce, što je sijalo kroz prozore, pričinilo mi se kao požar. Lupalo je o staklo svojom svjetlošću. Krvave pjege i niti savijale su mi se pred očima. Sjećanje je posve iščezlo. Prošla noć činila mi se kao užasna crna bezdan. I na dnu njezinom ja još uvijek ležim. A na nebu sije sunce. Zvijezde kao kapljice rose dršću na njegovoj zlatnoj mreži. Onda se sve to raskidalo. Noć je gutala. Svodovi su bili niski, kameni, crni. Bilo je zagušljivo kao u grobu. Samo na vrhu neba kao okrugli srebrni otvor stajao je mjesec. Nikakva svjetlost nije od njega sijala. Bio je baš kao okrugla srebrna mrlja. I u mjesecu najednom pojavio se Jakov obučen kao balerina. Plesao je bestidno.
Ja sam htio da se dignem, ali bio sam kao prikovan.
- Pseto! - viknuo sam u beskrajnom napinjanju da se oslobodim nevidljivih okova. Ali najednom sve je iščezlo. U meni se nešto provalilo. Nešto kao smrt. Strahovito je tuklo moje srce.
Otvorio sam oči. Komadi sanja stajali su još neko vrijeme kao halucinacija pred mojim očima. A onda su se stali rasplinjavati. Samo iz sredine smijalo se na me još jedno podlo oko. I napokon potpuno razbuđenje. Svijest i bol. Oh! Ne! Ne! To se ne može zaboraviti. I sjećanje za sjećanjem, uvijek jedno, uvijek isto, sramotno, ponavljalo se u mojoj duši i pritiskalo odmjereno kao užareni žig za žigom na moj mozak uspomenu na prošlu noć.
Još iste večeri pozvao sam u svoj atelier društvo. Morao sam što prije. Što prije! Jakovu sam laskao kao zmija. I on je došao. Pili smo. I onda polako, mirno stao sam u njega siktati svoj otrov. Mirno, hladno, proračunato. Onda sve bjesnije. Kidao sam ga svojim riječima. Iz moje nepomičnosti zviždala je oluja. A onda sam prišao k njemu. Sabrao sam sve svoje gađenje u riječ "hulja", zamahnuo rukom i pljusnuo ga po obrazima.
On se okrvavljen blesavo nasmijao. Svi su se strčali. Svjetlost se stala gasiti. Netko me gurao u prsa. Jedan se pijano smijao. Jakova su pod rukom izveli iz sobe. Opet sam ostao sam i plakao: očajno tiho.
Od onda je već prošlo mnogo mjeseci. Ja sam se s Jakovom opet sastajao. Sve je zaboravljeno. I, ne znam zašto, ali ja se bojim... ja se bojim! Da li sutrašnjeg dana? Jakova? Sebe? Ne znam. Ali strepim.
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Dunja mi se smije. Cjeliva me. Sve je iščezlo. Ma kakav li je to glupi strah! Od nečega nevjerojatnoga kao san.




Powered by VegCook.net

© 2006-2020 cuspajz.com