Ulderiko Donadini — Dunja XII — Tekst

Ulderiko DonadiniDunja XII

Čitavu noć proveo sam u nervoznom polusnu. Nešto neopredijeljeno tištalo je moju dušu, probudio sam se neobično rano. Vani je padala fina kiša. Tek na rubu horizonta crvenjelo se sunce kroz mokre oblake, kao krvavo oko. Ja sam ga dugo gledao, sve dok ga nije nestalo iza oblaka, kao oka ispod sljepačke mrene, kao svjetla duše iz zjenice. I najednom htio sam da plačem, htio sam, ali nisam mogao.
I sada, kao nekoč u djetinjstvu - baš sam isto ovako rano ustao, pred prozorom bila je bašta, jesen i kiša je padala - učinilo mi se kao da čujem odnekale svoj glas monoton, idiotski i tako čudnovat kao da dolazi odnekud ispod zemlje. Da! Baš kao nekoč. I vani je bilo isto onako. Beskrajna tišina i šum kiše.
Dohvatio sam jednu knjigu, ali poslije nekoliko stranica učinila mi se besmislenom. Na to sam uzeo paletu i kušao nešto slikati, ali povukao sam nekoliko tako loših poteza kao da prvi put stojim pred stalkom.
Neka dosad nepoznata čama spustila mi se na mozak, ispila sve misli, utrnula fantaziju, oduzela oblik svim osjećajima i mučila me polubolno nečim neopredijeljenim.
Ali danas popodne doći će Jakov. Zar mogu tako umoran, ubijen dočekati Dunju? Oh. Ja sam još strašniji od mrtvaca. Jakov! Odjeknulo je prazno u mojoj unutrašnjosti. Izgubilo se bezglasno u sivost moje duše kao krik u šuštanju kiše.
U sobi je bilo neugodno hladno.
Dugo još ležao sam na divanu, bez misli i osjećaja, a od šuma kiše pričinjalo mi se kao da to neki nevidljivi perverzni vampir hvata u svoje sive konce moju dušu, polako s nasladom siše moju krv, svježinu i mladost. Taj dan obavio me je svega u svoju sivost, pripio se za mene, na moje usnice, kao strašna, mrtva, bestidna bludnica.
Tad sam stao misliti na nju, ali to kao da ja ne mislim, nego kao da slušam neki monotoni beživotni glas. Glas ovog hladnog jesenskog dana.
Ja sam je htio uzeti za ženu. Privezati je uza se. Samo za se. Što je užitak u djevičanstvu žene spram ovoga? Ona je kružila kao leptirica. I sada uhvatiti tog leptira s dva prsta za krila, otkinuti ga od svega. I onda gledati u njegovim žalosnim očima samrtnu čežnju za slobodom. Ona je bila kao ptica što sjedi na ramenu. Malo neka se trgnem i ona će odletjeti. Visoko. Visoko.
To je bila moja tajna prema njoj, koju sam povjerio samo Jakovu.
Kad sam joj govorio o ženidbi, ona se smijala. Iz njezinih široko rastvorenih crnih očiju blještalo je neko podrugljivo čuđenje. Kad sam joj prvi put to rekao, onda se presenetila i samo kazala:
"Ženiti se? Ah, to!" I na to se stala smijati. Smijala se kao kapljice proljetne kiše.
Dunja je bila samo žensko. Ništa više. Ona nije ništa ljubila, jer je sve ljubila. Osjećao sam uvijek: dosta je da joj se jednom ne svidim i ona će otići. Zauvijek. I zaboravit će me. U istom času kad ode. Bila je okrutna s ljudima kao dijete s igračkama. A ona je to bila, a da moguće ni sama nije znala za to. Njoj se to činilo vrlo jednostavno i razumljivo. Njoj bi moje muke bile čudnovate kao priča.
Kazaljka na uri pomicala se podmuklom brzinom. Činilo se da se miče samo onda kad ja tamo gledam. S tajnim zlobnim podsmijehom. Onda se opet zaustavi. Najsiviji, najbeznadniji čas kao da se htio protegnuti u vječnost;
A vani je bilo uvijek isto: beskrajna tišina i šum kiše.
Stao sam šetati po sobi gore-dolje. Nervozno je škripao pod od mojih koraka. Htio sam da me strah pred onim što će se zbiti probudi iz ovog bolesnog polusna, rastjera ove sive sablasti. Sada, za tri, dva sata doći će Dunja. Zavirit će u moje mrtve oči. I otići. Zauvijek. No u mojoj duši nije ništa odjeknulo. Sve je bilo mrtvo.
Pošao sam na objed.
Kiša mi je škropila u lice. Ja sam se zaustavljao kod svakog četvrtog, petog koraka. Kuda idem? Kuda? Zašto?
U hotel došao sam prerano. Nikog još nije bilo. Čudnovato su se bijeljeli stolnjaci. Ovaj sivi dan popio je svu svjetlost iz velikih stakala i zrcala što su visila po stijenama. Sve je bilo obavito studenom dosadom. U svemu oko mene ležalo je nešto beživotno, nigdje nije bilo duše, a ljudi vani na pločniku odmicali su obaviti sivim melankoličnim velom, bezglasno kao aveti.
Ha! Dosjetio sam se nečemu. Najbolje je da danas ne odem. Da odem, pa do noći negdje kisnem po ulicama. Sarkastičan perverzan podsmijeh stisnuo mi se oko usnica kao studeni blještavi bodež, koji sam zabo u svoje vlastito srce.
"Tragedija! He! He! Neka kisne homo sapiens!" Ah oprostite mi. Ovaj cinizam bio je posljednje moje utočište, kamo sam se mogao skloniti onoga dana. On je onda bio jedini prijatelj na kojega sam se mogao obratiti. Jedini, jedini, na cijelom svijetu! Konac, na kojem sam visio među bezdanim ponorom propadanja i smrti.
Moje oči zasvijetlile su se samo načas. Onda opet ugasile su se u kišnom danu, a vjetar je ironično prskao po mom licu studenim kapima kiše.
Zastao sam na jednom uglu, stisnuo se uza zid i gledao bez misli preda se. Stajao sam tako neko vrijeme, a onda sam pošao kao osuđenik.
Da! Ja ću je skoro vidjeti. Ona će me uskrsnuti. I svega ovoga, što me muči, nestat će.
Taj mali plamičak tinjao je u mojoj duši: posljednja nada.