Učitava se... |
Ali kad smo već sjedili u troje, kad sam opazio na Jakovljevu licu, preko kog se uvijek spuštala iskidana sjena, jedan zlobni podsmijeh oko usnica, onda sam znao da je sve svršeno.
Sjećam se, nešto sam kazao. On se okrenuo prema meni. Pogledao me je kao da smo se danas prvi put sastali. Onda se hladno nasmiješio i narugao se mojim riječima.
Nato je i dalje pušio svoju cigaretu, gledajući preda se, tako, kao da očekuje što ću ja sam reći. On je spreman. Nikad ga još takva nisam vidio u svom životu. Činio mi se kao posve strano biće.
Dunja me je pogledala užasno znatiželjnim pogledom. Strašna sekunda. Ja se nisam mogao ničem da dosjetim. Pokušao sam da se nasmijem. Ali to, što se začulo iz mojih grudi, nije nimalo sličilo smijehu. Bio je to prije neki prigušeni jauk.
Gledao sam samo Dunju. No na njezinu licu nije se pokazalo ni začuđenje. Ona je znatiželjno uprla svoje sjajne crne oči u Jakova. Činilo se kao da u tom času mene nema u njihovu društvu.
Jakov nastavio je s podsmijehom.
- Gle, ja nisam ni znao da moj prijatelj tako pati na živcima. Što da kažem: neraspoloženje velikih duhova ili slabost živaca? U stvari je to konačno jedno te isto. No za me je to svakako nešto novo.
Dunja se smijala. Taj smijeh dopirao je u moju dušu kao zvuci muzike u jednoj sobi gdje netko umire.
Jakov je dalje govorio:
- Istina, i ja sam se napatio s tim nesretnim živcima. Moj prijatelj se onda sa mnom dosta naveselio. No koliko god to đavolski izgledalo, čovjeku u pojedinim časovima neodoljivo je komičan svaki nesretnik s istrošenim živcima. Ali inače melankolija, to je dakako veoma otmjena bolest. Lice dobiva posebnu zanimljivu fizionomiju. Pristaje mnogim ljudima kao i ponekim ženama crnina. Moje nazore, uostalom, dijeli i moj prijatelj. On mi je sam nekoč priznao da voli moju uvelu dušu. No kako god sam uživao u simpatijama svoga prijatelja, ja sam se svejedno nastojao oporaviti. Nisam htio da mu razbijem iluzije i potajno sam gimnasticirao. Zabavno je katkada ovako igrati se skrivača. On negdje u mraku tapa i pipa, a vi mu se najednom pojavite iza leđa i kažete: tu sam! A i inače. Ta šta ću, molim vas, da vječno žalim. Pa još ni za kim. Tuga zbog tuge.
Nato se okrenuo prema meni.
Ja sam se grčevito uhvatio za rub naslonjača i svladao se da ne skočim na njega. Da ga ne popljujem. Vidio sam se nasuprot u zrcalu, kako se crte moga lica iskrivile, a donja usnica mi se grčevito trzala.
Jakov se okrenuo prema njoj. No u tom času učinilo mi se kao da jednim licem gleda nju, a drugim, podlim i pakosnim mene.
Htio sam nešto da kažem, ali moje usnice pomicale su se bez riječi.
U sobi bilo je tamnosivo. I tu i tamo vani iza zavjesa kao da se netko gušio. Kroz taj studeni polumrak samo su svijetlile oči Dunjine i Jakovljeve.
Ja više nisam razabirao što oni govore. Vidio sam samo kako se ona sve više k njemu približavala. Kako je Jakov bestidno ponirao u njezine oči. Opazio sam oko njezinih usnica jedan porugljivi podsmijeh, koji je bio namijenjen meni.
Ja sam sve to gledao očima punima još nekog olovnog, umornog sna iz kojeg se još nisam mogao da probudim.
Počeo sam nešto govoriti. Ali oni oboje stali su me promatrati zabrinuto i sa čuđenjem. Jakov se jedva zamjetljivo nasmiješio.
Pogledao sam ga nato jednim pogledom punim molbe i skrajnog poniženja. Sklapao sam ruke pred njim. Ali on se okrenuo Dunji kao da ništa nije vidio.
- On vas tako ljubi - govorio je Jakov glasom u kojem je siktala ironija - te ja upravo nisam mogao vjerovati da on prema nekome može toliko osjećati. No njegova ljubav je opasna. Čovjek, ako hoće da mu se svidi, mora se zarediti u nekakav imaginaran red, koji postoji samo u njegovu mozgu. Njegova ljubav tišti kao glavobolja. Njegova ljubav - čudnovato, pa ipak je tako - to je nekakovo sadističko mučenje čovječje duše. Ja sam to i na sebi osjetio. Uostalom, on vam je već valjda i sam o tom govorio. Pa napokon, to je posve zgodna tema. Njegova ljubav - on sam mi je tako rekao - to je vampir, koji ispija tuđe duše. Srkao bi čovječju krv ravno iz srca - i to na slamku. Kod vas, no to je nešto posve drugačije. Tu kao da bi on sam htio da bude žrtva. Mučite li ga? Sigurno premalo. No i tu će biti kakva zamka. Ha! Čekajte. Sad sam se nečega sjetio. Vidite li vi, vidite li kakav je on mali Mefisto? Čini mi se, te mi je jednoč rekao da bi mu najveća slast bila kad bi vas mogao privezati uza se, a pogotovo onda kad ga vi ne biste ljubili. On bi dapače onda, kad bi vas već jednom imao u zamci, umjetno nastojao da vam postane što odvratniji. Svaki cjelov bio bi onda neka vrsta silovanja? A jednom, ako se ne varam, govorio mi je o nekoj leptirici, koju bi on držao za krilašca. Gledao sa slašću "u tužnim njezinim očima samrtnu čežnju za slobodom". Da! Da! Baš tako je rekao. I to baš u atelieru. Pri tom je sa svijećom u ruci stajao pred vašom slikom. I suze bi od strasti ronio. Vragoljan! Zar ne? To je, rekao je, nešto tursko u njemu. He! He! Na kakve on sve ideje ne dolazi.
Nato se smijao satanski. Surovo.
Ja sam se okrenuo prema Dunji, ali kroz ukočene crte njezina lica svjetlucao se podsmijeh ravnodušnosti i prezira.
- Idemo! - reče Dunja dižući se. Glas joj je bio hladan i okrutan.
Jakov je stajao po strani sa šeširom.
- Zar nije još prerano? - pitao je ironično.
- Dunjo! - mucao sam. Ne ostavljaj me. On je podao. Užas podlosti. Ostani još samo čas i ja ću ti sve rastumačiti. Dunjo!
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Soba je pusta. Sam sam. Kroz prozor je zasjalo sunce.
Kako mrtvački sjaji u mojoj pustoj sobi!