Učitava se... |
Jakov Žleb morao je prije ili kasnije učiniti nešto, što će zadiviti sav svijet. Čudnovate misli rađaju se neprestano u njegovom mozgu, a to što on šuti i smijuca se, to je zato što će ih sve jednoga dana iznenaditi. Sad on ide tako rekavši nevidljiv među ljudima. Tko pita zove li se onaj čovjek, što stoji tamo pred onom kućom, Jakov Žleb? Samo maše rukama i žuri se. On ih slijedi s posmijehom na licu.
Stanovao je na tavanu puste uličice u malom provincijalnom gradu. Žleb se u cijelom mjestu nije ni s kim družio osim s Antonijom Popac, tankom usidjelicom, što je stanovala u posljednjoj kući te ulice.
Jakov Žleb imao je vrlo rastresen pogled, ali to je bilo od misli, koje su mu se neprestano preplitale mozgom. Kad se nasmijao iskrivila su mu se usta, provirili neoprani pokvareni zubi, a kriva crta među obrvama unosila je u njegovo lice nešto ludo i lukavo.
Na glavi je nosio prilično star halbcilinder, imao je dugačak crni salonski kaput, i cipele cijele, ali pete su se na njima rijetko vidjevale. Pa i mapu je nosio pod pazuhom sa spisima. Čim sve nije suđeno velikim ljudima da se bave! Pogotovo onim velikim podzemnim genijima!
Jakov Žleb bio je nekoć veliki šaljivdžija, no onda tako rekavši najednom se uozbiljio. Zašto? To nitko nije znao, samo su svašta nagađali. Pričalo se tako da ga ubija potajni ljubavni odnošaj s tankom usidjelicom Antonijom Popac, koja ga je dugo vremena vabila s velikim lukavstvom, našto je najzad - jednom kad se napio - i podlegao. A kako je Antonija Popac upravo đavolski ružna, i glava joj je slična konjskoj glavi, rušio se Jakov Žleb od samog gađenja.
No sve to bilo je samo nagađanje i ljudska zloba. Jakov Žleb nije ljubio! On je mislio. Gorio je od misli. Trošio se kao svijeća. To je eto bila tajna. Na sunce poletjeti izvan dohvata teže. Pronaći jezik za sve ono što u životu postoji, a neizrecivo je, jer zar i drugima ne dolazi katkad da viknu: O harmangar, tiu galdan meo mau!
Težište svih njegovih misli bio je perpetuum mobile: kolo što se vrti u beskonačnost, i to kolo okreće sva kola i kolesa na zemlji, sve željeznice, kočije, brodove, aeroplane: kolo Jakova Žleba.
Emer tihiu tidrili!
No zasad dok se sprema da to otkriva svi su proti njemu. Svi ljubomorno vrebaju i paze na svaki njegov gest. Pa ne samo ljudi nego i sudbina, koja ga vodi samo mračnim putevima, odredila mu da boravi u onom gadnom stanu, gdje osim par staklenih boca, cijevi, kotača nema ništa više čim bi se on mogao poslužiti da dođe do svog velikog cilja.
No jednog dana se i Jakovu Žlebu sreća nasmijala, i on je jednim mahom isplivao na površinu.
Dogodilo se ovako:
Na putu do kuće morao je prolaziti kraj vile gospodina Hojla. Kuća bila je na kat s terasom, a po zidovima penjalo se lišće divlje loze. Pred vilom bio je vrt sa ribnjakom, koji je bio prilično dubok. Voda je mjestimice bila i preko glave. Tamno zelena bila je i dno joj se nije vidjelo. Tek kadikad bi se na površini pojavila kakva crvenkasta ribica.
U cijeloj vili i svuda naokolo vladao je takav mir i tišina, te je jedna soba u prizemlju, koja se Žlebu osobito svidjela, bila upravo kao stvorena za učenjaka, kao što je Žleb.
Što sve ne bi stvorio da mu je onakva soba!
Kad je danas prolazio mimo vile sjedio je gospodin Hojla sa ženom na balkonu u pletenim naslonjačima pod velikim crvenim suncobranom, a dolje kraj ribnjaka na puteljcima i po travi igrala se njihova mala jedinica Iva, koju su upravo nada sve obožavali. Iva trčala je po travi glasno smijući se sa zelenom mrežom za leptire, a s vrha puteljka gledao je za njom kroz travu glineni faun i smijao se porugljivo.
Bio je upravo divan dan.
Vjetar duvao je preko trave pune modrih različaka, makova, bezbrojnih ivančica, i igrao se sa zlatnim Ivinim uvojcima.
Leteći za leptirom izgubila bi se na časak u visokoj travi, koja joj je mjestimice sizala do ramena. Sad je bježala za leptirom koji je krivudajući lepršao nad puteljkom, posve na rubu ribnjaka.
Letila je sve brže. Već mu se posve približila. Leptir se iznenada zaokrenuo nad vodu, i kako se zaletila i zamahnula mrežom, zavrtilo joj se i pala je u vodu. Žleb se kao mačak popeo preko ograde, skočio obučen u vodu, i nakon što je ronio nekoliko sekunda, izvadio ju je i onesviještenu donio roditeljima, koji su mu zaprepašteni i prestravljeni doletili u susret.
Ni riječi nisu mogli da istisnu iz sebe od same sreće. No ovim činom Žleb ih je zadužio za sva vremena. Sve su mu dali što god je zaželio. On je bio tako skroman, i poželio je samo sobu u prizemlju. No i povrh toga obasipao ga je gospodin Hojla sa svim što je zaželio.
Ljudi što su stanovali u ulici, gdje je bio Žleb, zinuli od čuda i požutili od zlobe, kad su vidjeli Žleba kako se seli. Govorili su poslije da su te večeri vidjeli Antoniju Popac svu zaplakanu.
Kako voljko bilo je Žlebu u njegovom novom stanu. Svuda oko njega zeleni se. Ujutro cvrkuće ptica. Navečer cvrčak. Jakov Žleb sjedi na stolici i osjeća, kako mu se u mozgu vije velebna misao. Jedna pa druga. Jedno kolo... drugo... treće...
- Đavo ga odnio, ima više sreće nego pameti! - govorili su ljudi, a netko bi i ovako uzdahnuo: - I ja ne bi žalio skočiti za nekim u vodu, kad bi znao da ću poslije samo od toga dobro proživjeti čitav život!
Žleba je strahovito zaboljelo kad je to dočuo. To, što je on izvukao Ivu, to je bilo posve neznatno djelo prema onim izumima kojima će on zadužiti čovječanstvo. Kako su onda mogli da mu onako nešto prigovore!
I da ljudi ne bi mislili da su živi samo od svog neznatnog čina, stao je raditi u vili, čistiti stabla od gusjenica, odgajati ribe, cijepiti voćke. No sve to kao da uopće nitko nije ni vidio. Kad ga se kušalo procjeniti onda je on opet bio samo onaj, što je spasio malu Ivu. A to što on radi u vrtu, u kući, sve je to ništa. Gospodin Hojla je za sve to mogao naći mnogo boljeg slugu od Žleba.
Izumi, to je čista ludorija! Tko mu je, do vraga, i to u glavu utuvio?
Prolazilo je vrijeme i Žleb je radio više od ijednog sluge, ali o njemu se samo tako govorilo...
Jedne noći usnuo je Žleb da sjedi u svojoj sobi, pili nešto i slaže neke poluge i kotače. I odjednom sve se to stalo okretati. "Perpetuum mobile, perpetuum mobile je napravio!"
Eto, učinio je, zašto su dosada bila preslaba i uzaludna sva ljudska nastojanja!
Sav uzrujan izletio je i zove ljude da dođu i vide njegovo djelo. I doista ljudi navalili sa svih strana, no kad ih je doveo u sobu, kotač se više nije okretao, a na njemu sjedila je Iva, malena kao lutka.
"Kakav perpetuum mobile? Što mu vjerujete? Već davno ga je trebalo protjerati odavle da mene nije izvukao iz vode!" - povikala Iva skoknuvši s kotača.
Poslije te noći Žleb obolio i proležao u vrućici nekoliko dana. Sav omršavio. Sve se na njemu objesilo. No čim se malo oporavio, došao pred gospodina Hojla i rekao mu da on više ne može tu ostati i hoće da se preseli u svoj prijašnji stan, jer je on ovdje posve suvišan. Gospodin Hojla ga je jedva zadržao, ali u duši Jakova Žleba bio je nemir kao i do tog dana.
Malu Ivu sve jače je mrzio.
Zar on nije mogao biti danas miran u svom prijašnjem stanu, no ona je eto pala u vodu, i kroz nju postao je on ovako strašno nesretan.
Jednog dana donijela je Iva hrušta pribodenoga s bačenkom za jednu nogu, koji se od boli brzo vrtio oko bačenke. Njemu se to učinilo kao poruga na njegov perpetuum mobile, i muke koje je on zbog njega trpio.
Kudgod je tog dana pošao svuda oko sebe čuo je porugu. Nevidljivi prsti upirali su u njega dangubu. Sa svih strana čuo se smijeh tobožnjem geniju Žlebu, koji je zapravo samo užasna bena, i stjenica što hoće da živi na tuđi račun.
Bio je vedar dan. Pod slabim dahovima vjetra ljuljali su se u travi različci i bezbrojne ivančice, no svega toga on nije vidjeo. Samo kadikad zalepršao je leptir s kakvog cvjeta preplašen od njegovih koraka, a glineni faun s vrha puteljka smijao se zlobno i porugljivo.
Tko zna ne zadržavaju li ga tu samo zato da se naslađuju s njegovim mukama, ili da ga protjeraju po zimi, kad snijeg zapadne, i kad mu neće biti lako odselit se kao sada. Jučer ga je gospodin Hojla, kad ga je sreo na stepenicama, uhvatio za puce na kaputu, i već je bilo na ustima da mu kaže nešto važno i odsudno, a onda se u posljednji čas predomislio i kazao nešto, što je bilo posve beznačajno. He! He! Lukavci! No Žleb ih providi!
Sad, kad je otišao u vrt, dogovarao se gospodin Hojla sa svojom ženom. Sagnuo se i šaptao joj je nešto u uhu, pri čem je na čas gledao Žleba i značajno se smijao. Ona ga je slušala, i gledala kroz lornjet Žleba, pri čem joj se na usnicama pojavio preziran posmijeh. I od tog posmijeha osjetio je Žleb kako biva manji od ništice.
Poslije tog smiješka počeo je Žleb dapače ozbiljno razmišljati, nije li sve to bila đavolska zamka da ga uhvate i na taj način onemoguće sve njegove pothvate. Tko zna nije li to bilo dogovoreno da Iva padne u ribnjak, i da se onda dogodi sve ono što se dogodilo. Da će on pokušati da spasi Ivu s tim su mogli sigurno računati, jer su svi znali kako dobro je u njega srce. U tom je času nešto ledeno razlilo se od užasa Žlebu po cijelom tijelu.
I sada u ovom času dok se on tako mučio i trpio, skakala je kraj njega Iva i smijala se kao onda kad je gledala onog probodenog hrušta.
I Jakov Žleb osjetio je potrebu da što prije... što prije učini nešto, čime će steći priznanje kod ljudi. Sad gore s balkona osjeća na sebi porugljiv pogled gospođe Hojla, on ne može više da čeka ni časak. Ni časak!
Samo što da učini? Kako da ih uvjeri da je on čovjek koji nešto vrijedi, i da nije uzalud sve što su za njega učinili? Tko zna kako dugo je Žleb mislio, no onda mu je najednom sinulo. Kakva čarobna pomisao. Tako... samo tako steći će izgubljeno povjerenje. Evo što je zaključio! On je već opazio Ivu, no kako bi bilo da je spasi još jednom. Recimo da je gurne u vodu, skoči za njom i roni ali dugo, mnogo dulje nego što obično čovjek može da izdrži pod vodom. Oni odozgora gledati će prestravljeni što on tu radi i zadivit će se kako opasno djelo izvodi. Nadprirodno kao perpetuum mobile!
Iva koracala je uz rub vode i ako je gurne, činiti će se to kao da se posve slučajno skliznula i pala u vodu. Još dva koraka i dolazilo je najdublje mjesto. Sad se brzo morao odlučiti. Nije se moglo čekati. Žleb ju je gurnuo. Iva je kriknula i pala u vodu, a još isti čas skočio je za njom Žleb.
Sa balkona začuo je strahoviti krik. Kao obezglavljeni potrčali su gospodin i gospođa Hojla, s balkona, no kad su došli na rub ribnjaka, ništa se još nije pomolilo iz vode! Sekunde, časovi, napokon je i sat prošao, a da se iz vode nije ništa javilo.
Tek pred večer došli su sluge i tražeći dugo po dnu vode s dugačkim motkama izvukli Jakova Žleba, koji je još i tada grčevito stisnutom šakom držao za kosu malu Ivu.