Učitava se... |
Sve do onog dana kad se Martin susreo s Anom u stanu gospojice Petrović, sve dotle stajao je visoko u njezinim očima. Ana ga je gledala odozdo i s poštivanjem. Što sve nije nalazila pod onim dugačkim čelom!
Što su svi oni u kući bili prema Martinu?
Njegovo ime spominjalo se u novinama, a u društvu sa Žgalinom hodao je kao sa sebi jednako ravnim. Žgalin može biti hulja, ali on je ipak gospodin, i to je značilo nešto ako se on s nekim družio!
S kakvim strahopočitanjem lijepila je marke na "Mač", i pisala adrese na pasice! Radovi njezina brata štampali su se, a pošta ih je raznosila na sve strane.
Kad ju je jednog dana Martin poslao u tiskaru, vidjela je na kakvim se velikim strojevima štampa njegov list. Sedam ili osam ljudi bilo je zaposleno oko štampanja. A svi su oni radili za njezina brata.
Premda je bila krojačica, a onda konobarica, ona je ipak bila gospojica. Kad joj se Žgalin približio, onda je to samo potvrdilo mišljenje što ga je imala o sebi. On s njom nije govorio kao s ostalim konobaricama. A konačno, zar bi mu ona i dopustila da se kako drugačije ponaša?!
Po njezinim riječima mogao je prosuditi da je ona nešto više od obične konobarice. A to se opažalo i na njezinoj vanjštini. Ona se češljala različito od ostalih, a često je mogao da je zateče kraj kakva romana. Kad mu je kazala svoje prezime, odmah ju je zapitao je li u rodu s Martinom. Ona mu je kazala da je sestra, i to je djelovalo na Žgalina.
Kad je drugi dan došao, Žgalin joj je sad sam donio jedan roman!
U nju je bio zaljubljen natkonobar Antun, no na to se nije ni osvrtala, premda je Anton posjedovao čitavu dvokatnicu, pa čak i zemljište sa vinogradom.
Zar se već zbog brata mogla udati za jednog konobara?!
Natkonobar Antun bio je vrlo neugledna pojava. Sve su mu se djevojke smijale. A Antun ju je ljubio i kad je rodila mrtvo dijete. Prvi mjesec uklanjao joj se s puta i izbjegavao razgovor s njom, ali to je bilo samo zbog toga da je poštedi. No Ana je i sad bila hladna prema njemu. Nije htjela niti da mu u lice gleda dok je s njom govorio. Jednog dana joj je čak toliko dodijao da je otišla u drugu restauraciju. Sada joj je pisao pisma.
Zaista smiješan čovjek!
Konačno je jednog dana posve izgubila nadu da će postati Žgalinova žena. Počela se družiti s Pepom, a od nje se naučila mnogo toga što joj se sviđalo.
- Kad si već i dijete s njim imala - svjetovala ju je Pepa - onda se bar nekako time okoristi. Što imaš od te glupe oholosti? Žgalin je bogat pa neka plati.
Ana se isprva nećkala, ali s vremenom je nestalo te njezine oholosti. Prvi put napisala mu je pismo, a kasnije je sama k njemu dolazila po novce.
Kad je već pošlo, onda neka ide!
Nikoga nije štovala - ni sebe samu! - samo. Martin stajao je visoko u njezinim očima. Samo pred njim se stidjela i strepila.
No poslije one zgode kod Eve pala mu je aureola. Te iste noći napio se Martin i dva prijatelja donijeli su ga kući na rukama. Ležao je na podu, a lice bilo mu je crveno i podbuhlo.
Nad njom je odsad stajala samo Pepa. Ona se nije ničega stidila. A to se baš i svidjelo Ani.
Napokon se i u stan k Pepi preselila.
Petar Semić ostao je sam u kući.
Neko neugodno čuvstvo straha obuzimalo ga je dok je sam prolazio tim sobama. Sve ga je tu podsjećalo na njegovu mrtvu ženu. Na stijeni visila je njena fotografija. Na polici stajao je njen crni molitvenik. U ormaru su se još uvijek nalazile njene stare haljine. I kad se spustio mrak, cijelu noć gorjela je svijeća u sobi gdje je spavao.
Svake se noći nešto čulo. Kao da netko hoda po sobi u papučama. I pod bi zaškripao. Katkada je to bio miš, što je protrčao iz jednog kuta u drugi, ali katkada se nije moglo razabrati odakle to potječe.
Ni Martina nije bilo kod kuće. Spavao je u redakciji na divanu.
Stari Semić otišao je na jednu gradnju i prijavio se kao zidar, ali tako ga nijesu htjeli da prime i dali mu tačke da vozi ciglu i pijesak.
Sad je hodao po ulici sav zaprašen i poštrcan od vapna. Često se nije prao po osam dana.
Tjelesni napori dobro su djelovali na njega. Prestala ga je mučiti besanica, ali svijeća je svejedno gorjela čitavu noć u njegovoj sobi. Sad je bio sam kod kuće, i nikoga nije imao koga bi mučio. Počeo je dosađivati ljudima na gradnji. Pojavljivao bi se u svim kutovima, otkrivši i najmanju nepodopštinu, ako se gdje dogodila. Imao je izvrstan njuh. Nedavno je zatekao na slami u sobi jednog zidara sa radnicom. Odmah je poletio i priopćio to paliru. Ako je netko ljenčario, odmah je to on otkrio. No zato se događalo da bi iznenada odnekle kroz daske pljusnuo po njemu mlaz nečiste vode, i tada se uzalud mučio da nađe krivca.
Taj zlobni ludi starčić s škiljavim pogledom svima je postao nesnosan.
Žgalin mu se jednog dana, kad ga je saletio na ulici, zagrozio stražarom, i od onda ga se klonio, ali na ulici nije propuštao zgodu da mu ne iziđe u susret.
Zlobno smiješeći se stao bi pred njega, duboko bi mu se naklonio, a šeširom bi zamahnuo sve do zemlje.