Učitava se... |
Martin Semić sjedio je u jednom kutu kavane sa Ernestom Sinnom, mladim đakom filozofije, koji je bio namješten s njim u istoj redakciji. To je bio jedini čovjek s kojim se Semić družio u posljednje doba. Sjedinila ih je osamljenost, koju su oba osjećali u svom životu. Sinn nije klonuo kao Semić. On je još uvijek vjerovao u pobjedu, premda je proživljavao skoro isto tako teške krize kao i Semić. Martin mu je prvi put, kad se s njim sastao, otkrio svu svoju dušu.
Po staklima na prozorima tuckale su stravično kapi kiše i činilo se kao da se od prozora do prozora vuče nevidljiva neka siva sablast, udara avetskim svojim prstima o prozore i viri beznadnim svojim očima u gusti mrak soba.
Svjetiljke na ulicama bile su ugašene. Bijele kuće zagrebačke imale su u toj noći boju mrtvaca, koji već nekoliko dana leži u grobu.
Krošnje stabala, zasađenih uz pločnike, bacale su sjene po fasadama kuća i činilo se od njih kao da pauci hvataju u svoju mrežu cijele kuće, ulice, čitav grad, i bolesnim snima pune umorne ljudske mozgove.
Sve to dolazilo je ovamo u kavanski kut, gdje su sjedila njih dvojica. Obojica razorenih nerava. Obojica rezignirana.
Semić je pio rakiju. Sinn pušio je cigaretu. Pića nije uzimao nikakvoga.
Razgovarali su o tom što treba da čine. O društvu. O radu pojedinaca. Pleli se u filozofskim teorijama. Raščinjavali mnoge stvari do besmislice. Svađali se. Padali u časoviti zanos. No obojici im je u očima bilo nešto zajedničkoga. Crno neko uvjerenje, zaraslo već u živce, u meso, u kosti, zapisano u sve stanice mozga, a to je bilo da nemaju vjere u oživotvorenje nijedne ideje o kojoj govore. Sve to htijenje jadno je i sliči iverju na crnoj površini rijeke, koja teče, teče stalno, neminovno teče i sva se ruši u neki beskrajni ponor.
Te njihove misli, to su niti kiše. Jedna pa druga. Jedna. Jedna. Jedna. Milijuni kapi. Plešu uzduhom. Lete. Lete. Jure. Padaju. Tu u crnom mračnom uzduhu. U beskraj, u beskraj!
Pred Martinom na stolu ležao je rukopis što ga je čas prije pročitao Sinnu. To je bila novela u kojoj je čovjek opisao halucinacije jednog čovjeka posve rastrojenih živaca.
Sinn je shvaćao sve to, jer je i sam slično osjećao ali on se zbog sebe bunio protiv svega toga. On je želio život zdravlja i napora. Ono nešto njemačke krvi u njemu bolno je osjećao to posvemašnje rasulo duše.
- Ah! - reče on mahnuvši rukom. - Ništa nema ogavnijega od neurastenika. Ovako do kraja ubijenih, kao što smo mi današnji ljudi. Kultura ubija nerve. Ta pomisli samo što će biti kad taj pauk neurastenije, histerije i modernog ludila rasplete svoje mreže iz gradova u provinciju i mala, mala seoca. Kad čitavo čovječanstvo bude hipersenzibilno. Onda će se zemlja pretvoriti u takvu kloaku, kakva mi se danas čini naša ucrvljala duša. Trebat će je onda probušiti od jednoga kraja na drugi. Rupu napuniti dinamitom i rastepsti u milijune komada, ovaj najdosadniji od svih planeta.
Semić se usprotivio:
- Sa stanovišta modernog čovjeka ima samo jedan grijeh, i to: buniti se protiv diferenciranosti svoje duše, koju čovjek plati, makar i tako da rastroji sve svoje nerve. To je kukavičluk. Izdaja sebe samoga. Nije negiranje, jer to je nemoguće, nego psovka na, svoje religiozne osjećaje. A moderan, kulturan čovjek, najreligioznije je i najsvetije biće. Čim je više religija u sebi razorio, gradeći nove (jer ono prvo uključuje kod njega ono drugo), za toliko se stepenica na više uspeo. Zapravo, on ništa u sebi razorit ne može. U meni postoji kršćanin: cijelo moje vjerovanje katoličke crkve osjećam još i danas, kao i materijalizam, misticizam, panteizam, koje sam već davno prebolio: sve su to stube u moje današnje vjerovanje, najviša je stepenica, na kojoj stojim. Ništa, zapamti, ništa se ne briše iz čovječje duše. Sve proživljene boli, sve radosti što smo ih doživjeli, nosit ćemo vječno sa sobom. No onaj, koji se kao mi vječno penje, tomu se jednog dana noga utrudi, a moralnu veličinu pokazat će ako u tom času bude mogao da svlada svoj očaj od umora, što mu je obuzeo cijelu dušu.
Semić je sam sebe tješio u tim riječima.
U taj čas ušao je u kavanu Žgalin. Semić se smrknuo čim ga je opazio, no Žgalin je pošao ravno prema njihovu stolu. Prijazno se nasmiješio Sinnu i pružio mu ruku.
- O, i vi ste Martine tu - obratio se žgalin prema Martinu. - Uvijek nešto pišete. Hi! Hi! Hi!
Martinu je bio ogavan taj njegov smijeh.
- Pišem - reče jetko - duboke duševne doživljaje jednog našeg karijeriste.
Žgalin se pričinio kao da je prečuo te njegove riječi. Obratio se Sinnu. Već ga dugo nije vidio. Kako? Zar još uvijek nosi cviker? Htio bi ga pokušati. A Sinn neka pokuša vidi li na njegov cviker. Prije nego što mu je predao svoj cviker, pomno ga je obrisao jelenjom kožom.
- Slabo vidim - reče Sinn stavivši njegov cviker na nos.
- Čudnovato! Ja na tvoj vidim posve dobro - primijetio je Žgalin samo da nešto kaže. Izvlačio se iz škripca.
Tada se opet obratio prema Semiću.
- Da, vidite! Skoro sam posve zaboravio. Gospođica Petrović pozivlje vas sutra u četiri sata na čaj. Čuješ, Sinn, i ti bi mogao doć.
Martin se trgnuo.
- Gospođica Eva? Dobro. Ako treba, ja mogu doći.
To bi bio njegov prvi susret s njom. Osjetio je kako mu srce udara.
Tako se zaboravilo na Semićevu ujedljivu primjedbu.
Sinn se ispričao da ne može doći. Baš u to doba zaposlen je u redakciji.
Žgalin je pripovijedao anegdotu s posljednjih izbora. Ponudio ih je s cigarama.
- Pušite, vi prokleti boemi! - rekao je kraj toga.
Poslije anegdota sa izbora stao je pripovijedati o jednoj pilani u Lici, gdje i on sudjeluje svojim novcem. Završio je s apoteozom na ličke šume i vodopade. Spomenu je usput kakvih krasnih rakova i pastrva ima u tamošnjim potocima, a ljepše ljetovalište od Plitvičkih jezera teško je naći i u Evropi.
Pozvao ih je čak ne bi li se možda izvezli za dva dana s njim na kočiji, što ju je kupio prije tri tjedna. I sjajne dvije kobile kupio je.
No Semić ga nije slušao. Njemu se stezalo srce kad je pomislio na Evu. Sutra će prvi put stajati pred njom. Slušat će njezin glas. Stisnuti joj ruku. Zagledat se u njene crne oči.
Samo što znači taj poziv? Bio je suviše neočekivan. Ne krije li se možda za tim kakva zamka. Jer to je zaista bilo i odviše sreće. A kad je on još do sada bio sretan?
Kad su izišli iz kavane, još uvijek je pljuštala kiša.