Učitava se... |
Martin je konačno ipak otišao u gostionicu k Antonu. I pijan je bio, no posve uspravno naslonio se na kasu i zamolio je samo pola litre vina.
Ana je bila posve kratka!
- Ništa! - rekla je.
No on je bio pripravan na takav doček i kazao joj je:
- Pravo imaš. To si dobro učinila.
Osjećao je kao da mu se živci kidaju od boli i stida, ali ostao je posve miran i nastojao je dapače da govori što tiše, jer eto baš taj čas pristupila je konobarica, a bar ona ne treba da zna kako je nisko pao.
- Zbogom Ana! - kazao je, ispruživši ruku, a kad mu je ona dala ruku, on ju je grčevito stisnuo i prinesao je usnicama. I poljubio je. Premda se Ana branila svim silama.
Kad je izašao na ulicu, začuo je za sobom korake, i najednom stajala je kraj njega Ana.
- Nije mi žao da ti dadem - govorila je, i tad je vidio da su joj oči pune suza - ali što to činiš od sebe? Jedini si, pa eto kako... - i ni svršila nije, nego najednom se okrenula i otišla. I banknotu od sto kruna utisnula mu u ruku.
- Ana! - povikao je Martin. - Ana! - I potrčao za njom. No ona je već iščezla. Martin je zakoracao par koraka smjerom kuda je ona otišla, a tada se zaustavio.
- Ha! Ha! - nasmijao se. - Zar da i ja pokažem da imam stida?!
- I najednom mu se pričinilo da će jauknuti. Poletio je niz ulicu, kao da želi pobjeći sam pred sobom.
"Gdje da se smiri? Gdje da započne drugi život?! Tamo na kožnatom divanu u uredništvu, gdje obavlja korekture?! Gdje da traži zvijezde, kojih više nema?! Jao! Sve je sivo! Ništa više lijepa neće usnuti!"
Sad ide u javnu kuću. Dragoj svojoj! Siromašnim napudranim sestrama. Njega doduše ne vole, jer ih gleda odviše turobno. No danas će se i on smijati! I šešir će naheriti!
To one vole! To! I vina! I klavir kad započne!
Izvali se netko pijan kraj nje i pripovijeda o dobroti i ljubavi. Nije mu dosta njezina tijela, hoće da joj i suze vidi. Dobro bi trebalo takvoga išćuškati, sa svim njegovim pričama. O! Zar sunce ne sije i na njezino okance?! A kako žalosno priča uvijek kad k njoj dolazi. Gnusoba se skriva za svakim takvim milosrđem!
Martin zna da ga tamo sred pijanog društva, nesretna, propala i zablaćena čeka njegova žena, koja je, eto, tako duboko pala da pije ostatke iz čaša pijanih ljudi. I svatko od te gospode može zato da zaviri i da se takne gdje god mu se svidi. I zar ima gdje ljepše zabave, kad se zatvore sve kavane!? Ha! Ha! I sad treba s pravednim ogorčenjem gledati sve te ljude! O! I u pravednu zanosu svima razmrskati glave. No ipak! Zar i to nisu ljudi? Na podbuhlom licu onog čovjeka zaista ništa nema ovaj čas zbog čega bi ga se mogla zavoljeti. Pa i on je bio nekoć dijete. I tko je one male nevine obraziće izobličio u tako podlu masku?! Tko je taj? Gdje je?
Čudnovato! Već u prvoj javnoj kući pristupio mu je neki nepoznati čovjek. Kazao je Martinu da ga već odavna pozna, no Martin se nije mogao ničega sjetiti. Ušli su u posebnu sobu. Krevet od žute mjedi. I tamo na stijeni plešu u pozlaćenim okvirima gole djevojke među grmovima ruža.
Svjetiljka sa zaslonom od modre svile spušta se sa stropa.
Neznanac čupka bradicu i smješi se. Prijatno im je obojici. Već nekoliko boca ispili su. Neznanac pleše s djevojkom, ali sad su se već oboje umorili i sjeli su za stol.
Martin pije i nazdravlja im. Djevojka raskopčala je puceta na haljini i kuca se s obojicom. Sad sama pleše. Čašu drži u ruci smije mu se.
Raspoložili su se.
Martin pije neobično mnogo. Neznanac govori nekakve šale, i sad se neprestano smiju. I boca se prevalila.
Lica se gube kao u magli, samo oči kroz dim sijevaju.
Tada je iznenada neznanac nešto spomenuo i Martin se trgnuo. Stresao se i bilo mu je kao da se probudio. Djevojka je zakopčala haljinu i sve troje sjedili su za stolom.
- Da! Žgalin se ubio! - ponavlja neznanac.
- Žgalin?! - poviknuo je prestravljeno Martin. Oči su mu bile raskolačene.
- Pa, što se tomu čudite? I vama je ostavio četiri tisuće kruna. I u večernjim novinama pisalo je.
- Žgalin da se ubio? - hvata ga Martin za ruku i stišće mu je. Problijedio. Ni kapi krvi nije mu ostalo na licu. Žgalin da je umro! I tu to da čuje! Tu kraj pijanog nepoznatog čovjeka i ove bludnice. Eto, i zvuci klavira iz dvorane dopiru. Sve tone u kaljužu, a nad svim tim stravično lebdi smrt.
- Da! Da!... Da! - kima neznanac glavom i već mu je dosadno što ga Martin toliko ispituje. - Ubio... ubio!... Da!
Martin je odjednom stao piti čašu za čašom i najednom odletio u dvoranu. Isprva je teturao između parova što su plesali, a onda stao vikati:
- Eto... sudbina, kojoj se nitko ne može oteti! - ... stao je vikati. - Stanite... stanite...! Žgalin se ubio... Čovjeka... čovjeka je nestalo...
I Martin je odjednom stao rušiti oko sebe. Svijest mu iščezla.
Nastao skandal.
Eto! Sad ide i dva stražara ga vode. Što se zbilo? Dva zrcala je razbio i sad ga vode na redarstvo. Kada se to zbilo? Ne može ništa da se sjeti.
Ulica, kojom ga vode, tijesna je i mračna i male kućice posvuda su naokolo.
Koliko ljudi prevrće se tu na svojim ležajima! Nikoga nema da se na njih ražali. Sve je tiho, a gore nad oblacima mračna je pustoš. Nitko više tamo ne gleda.
Uveli su ga i stražar je zapisao sve što se dogodilo.
Opet je sada na ulici.
"Što je?" iscerio se odjednom. "Što sam se toliko raznježio? Što? Zar da se još i dalje uvjeravam o svojoj dobroti? Ha! Kako slatko je biti dobar! Kako lagodno je dobrom! No četiri tisuće kruna, to ipak uzdiže nad sve misterije ljubavi!"
Martin se naslonio na zid, ali glas u njemu nije prestajao. Vitlao je njegovom dušom.
Svanulo je.
Sad putuje u Beč!
Krišom dovukao se do kolodvora. Putem išao je oborene glave. Nekoliko puta izvadio je iz džepa četiri tisuće i prebrojio ih.
Željeznica zviždi! Nestaje domovine!
Dušu miluju nepoznati krajevi i strana lica.
Sam je u čitavom vagonu.