Učitava se... |
Sviće.
Smrznut, sunčan zimski dan. Sinn je obukao kabanicu i ide u stan tvorničaru. Martin bez svijesti leži u bolnici. Stavili su ga u sobu trećeg razreda. Kad se Sinn propitao kod liječnika, slegnuo je on ramenima. Došli su od redarstva i zapisali njegovo ime.
Već više od sata čeka u tvorničarevu predsoblju. Stranke ulaze i izlaze. Napokon je i na njega došao red. Isprva ga tvorničar nije ni prepoznao, tek tada se sjetio, kada mu je Sinn spomenuo sinoćnji slučaj.
- Onaj što se sinoć zauzeo za Vas, leži i umire. Pomoći bi mu trebalo. Ja bih sam to učinio, ali nemam novaca.
- Dobro - namrštio se tvorničar - no danas mi je nemoguće. Dođite, tako, za tri dana.
- Odmah! Odmah mu treba pomoći! - zaklinje Sinn. - Za tri dana bit će prekasno!
- Oprostite! Danas mi je nemoguće. Vidite, koliko me stranaka čeka! - i prije nego se Sinn snašao, ušao je mimo njega u tvorničarevu sobu jedan čovjek i vrata su se za obojicom zatvorila.
Sinn ide niz stepenice oborene glave, i čini mu se da gazi preko žeravice. Sve se vrti oko njega! Kočije lete prema njemu, konji dižu kopita, tuku ga po čelu, obaraju ga u prašinu, i kočija leti preko njega. O! Kako se sam osjeća!
Leti hodnicima, uzdiže se stepenicama, što odišu ljekarijama. Tamo na stijeni u drugom katu visi propelo. Sjeća ga se od sinoć. Kad su tuđe nosili napol mrtvog Martina.
Sa dna hodnika dolazi mu u susret bolničarka. Izišla je iz Martinove sobe.
- Žurite se! - maše mu rukom. - Vaš prijatelj umire! Brzo idite! I liječnik je još kod njega.
Ulazi. Mnogo kreveta. A tamo, posve u kutu, leži Martin. Jedna bolničarka stoji kraj njega i svijeća joj gori u ruci. Liječnik ga drži za bilo. Mršava Martinova ruka visi u zraku.
Oči su mu napola rasklopljene. Sinn stoji na podnožju kreveta i upire svoj pogled u njega, ali Martin ga više ne prepoznaje. No na časove čini mu se da gleda baš u njega.
Martinu se pomiču usnice. Govori:
- Ne! Kuda me to vodite? Tu je mrak! Nestat će me tu... propast ću!... Pustite me! Ja još mnogo moram učiniti! Ne! Ja ne idem! Zar ste zvijeri?... Kuda me vučete? Molim vas!... Evo... klečim pred vama! Ne vucite me u onaj mrak... Stanite!... Pomolimo se! Milost... Ne udarajte me tako jako!
Martinovo lice preobražava se. Liječnik je ispustio njegovu ruku. Bolničarka stišće mu vjeđe.
Tišina je. Svijeća nepomično gori.
Sinn je kleknuo pri dnu kreveta.
Kraj