Kad pada kiša, brdo je brdo,
šuma se crni. Od vlage, omekša
mi kosa na glavi. Ja, glina,
postanem mlijeko, bilje jestivo,
za vjetar, zimu dolazeću.
Tada, pomalo, čak me je strah.
Bojim se vječnosti koja nikada ne
mine, a svjetluca samo poput noći
kad odasvud tutnji, lije, i sve
se s mojim duhom šali.
Nije, što nezamisliva je kao ona
kojoj smiješili su se moj otac i
moj sin, na svršetku, u nju toneći.
Čime rekoše da ljepše je nego
Vječnost iz pomisli ikoje.