Bila sam kuća, i kuće, poznam sve krovove
na sve četiri vode pod kojima sam zanoćila,
putujući prema staništu prizivam oblik pukotine
u nadstroplju, pod rukom u crtanki bijaše –
okno, malo, puškarnica, buljila sam samo
s jedne strane, a sad prilazim i zbrajam očišta,
i nema kuće koju prvi put vidim,
bila sam ja u svakoj,
premda se ne sjećam svake do u pukotinu,
sa zapučkom u ušima zvižduče danji stid,
noću, dok se pravim da spavam, ćuti me
šest smrtoglavica, kakva vrata, kakvi prozori,
meko je moje tijelo pod težinom zidova,
svaki mi može prići, usred tolikih kuća
koje poznam, koje me drže u naručju,
zar opet zanoćati, i kuće-kolijevke
znaju da sam to ja, bridnu u meni netremice