Upravo bijaše procvala kozja krv na nasipima.
Zašumjelo je zlatom meketavih stada
polje zeleno u zatišju.
Dječaci su se izuli
da ne bi pogazili tratinčice.
Bila je topla nedjelja,
kad lastavice iz modrina stižu.
Bijelu je mrežu razapeo pauk
od kraja na kraj mirisavog borika.
Tko bi mislio na tugu neokrečenih soba
i na mrtvace!
Djeca nikako ne vjeruju
da će zemlja progutati tijelo.
Na obzorju je crn dim.
Kažu da vojska ide.
Čije su rumene njive,
čiji su prozori na brijegu?
Zvone zvona široko, zvone u tratinčici,
u pogledima ljubičaste boje.
Zašto je pauk razapeo mrežu, a vojska ide?
Ah, pročitajte zvučnu bajku cvijeća, oblaci, braćo!
U otplavljenim snjegovima
još se poznaju stope srndaća
i šumor crnogorice slobodnim visinama vijori.
Kažu da zloduh plaši mjesečinu
bliještećim reflektorom očiju.
Zašto ne pođu kući dječaci s nišanom od pređe?
Neka puste natrag ulovljene bumbare