Adnanu Damaščaninu
Da nema tvojih očiju, te ruže
u vrtu sjena rascvale, u suton,
stajala bih u svijetu besputnom
kao prosjak vranama okružen.
Mog bića kristal već je izbrušen,
treperi cio prazninom i jekom.
Ti krenu zrakom mjesečevom nošen
ususret kasnom krajoliku nekom.
I buđenje bi bilo samo pad
u hladan bezdan, plovidba u Had
da nema Tvojih očiju dalekih.
Da nema Tvojih očiju dalekih
što kruže kao svjetionik tajni
tom hridi, gdje je grob mi zavičajni.