Teško promiču ceste, noć je trudna.
Noć je vatra i srebro pojasa tvoga.
Brda se crna ziblju, goveda budna,
raste šuma ko sudbina nijema i stroga.
Tamo je zapad, žut, ti ideš zanesen;
Nespokojno te neko krilo zove.
Kamenita je zemlja, put rastresen.
Reci mi, zašto voliš neba i galebove?
S tvrđava u daljini pjesma zatočena
rasipa mrku žeđ, nepresušnu i nježnu.
O krvi tamna u pijesku, krvi iz ljubljenih zjena,
krvi za nemir, za rzaj, za golu i surovu čežnju.
Kako si beskrajno pun nerečenih iskara riječi
moj zdenče sjenoviti, sunčana dušo visina!
Srce se javlja zvučno i kao bezdan ječi,
u njemu mekano šušte pitoma njedra dolina.
Ti ne znaš što goni svirača i ludu zvjerku buru.
Tko će ikada čuti lađare izgubljene!
Možda su pristali vjetrom uz neku obalu suru,
gdje davne vode stenju, tišinom obrubljene.
Noć je, oblaci plove, svadbeni san gazele,
vječiti blagdan lovorovih grana.
Život je bujno sedlo, mjesečina vrana;
Ti si joj dao svoje stope nevesele.